(NE)ADVENTISTIČKE I HARIZMATSKE SLUŽBE/GRUPE

D.Kresac (citat):Ako je Ellen podržavala poruku iz Minneapolisa, a devet godina kasnije piše ovaj tekst, ostaje pitanje, da li su Jones i Waggoner imali istu poruku koju nose sledbenici Davida Claytona?

Stvar je jasna. Poruka Vagonera i Džonsa je decenijama unazad postala predmet sektašenja, sve liberalnijih pogleda na opravdanje vjerom, koji su vremenom približavani vjerovanjima evangelika i harizmatika (poricanje Zakona i sl.), dok se od Mineapolisa pravila sve veća misterija (kao od tzv. svetog grala). Misterija ili teorija zavjere su potrebne kao paravan da bi se ubjedljivije iznijela neka jeres.

https://www.hriscanskamreza.net/dobrodosli-u-hriscanstvo-elen-vajt-i-bozji-zakon/
Nisam dugo pratio forum i sad kad sam se vratio vidim da je Vučinić osnovao "Hrišćansku mrežu" gdje ovaj ekspert za teologiju Bojan Mirković lupeta takve nebuloze da je rota virus blagoslov za ovo šta sam doživio dok sam čitao ovaj njegov tekst o Ellen White. Je li moguće da je Vučinić u takvoj ekipi?

U biti ne interesiraju me nikakve rasprave i ne znam jel mi ovo sad treba ali svojevremeno sam nekoliko mailova razmjenio s njim i činio mi se teološki dosta ispravan makar se nisam s njim slagao u svemu.

Oduvjek ponavljam da čovjek koji previše mudruje i filozofira mora pući kad tad. Zašto? Zato što nema vremena za ikakav fizički rad i samim tim psihički odmor, jer dok je fizički aktivan, što je rijetko, razmišlja o filozofiranju. Posljedice svega toga su nervoza i svađalački duh koji sam primjetio kod njega već tada, ali i kod još nekih individua. Kad je čovjek nervozan lako počinja grijeh, a kad to traje i traje onda nervozu prenosi na bližnje, a kad prenese nervozu na svoju ženu onda s vremenom žena mu prigovori inastavi da prigovara. Dalje, kad si sa ženom na Vi onda nema niti aktivnosti u plavoj sobi. E, sad tu počinju problemi. Rekoh ranije da čovjek koji je nervozan skloniji je grijehu, a kad nema intimnih odnosa sa ženom, a navikao si na to onda si s vremenom u teškom problemu da ne budem eksplicitan. Tada dolazi vođa palih anđela po svoje te veliki filozof i mudrijaš teolog počinje obavljati masturbaciju. I tu počinje borba. Vrti se u krug godinama i ne može pobjedit svoje bijele bubrege. Postaje sve agresivniji i nervozniji. Duhovna čula mu otupljuju i napose počinje zatirat Duha Svetog i odbacivati Božju poruku. Pošto je i dalje mudrijaš i filozof i dalje drži oblik pobožnosti ali iskreni Božji sluga vidi da u njemu nema Kristovog Duha.
Napose vratim se nakon izvjesnog vremena i kompanjon (ekspert teologije) od našeg aktera piše protiv EGW. Iako bijah u čudu brzo svatih pa ona osuđuje grijeh spolnog samozadovoljavanja i sve mi sjeda na mjesto.
Dakle, braćo moja i sestre. Želja za bludom je glavni problem među Božjim narodom a o tome se uopće skoro i ne govori. Vjerujem da oko 95% svih npr. adventista ima skrivene radnje. Zašto pastori o tome ne propovjedaju? Zato brate što i oni sapunjaju. Dobro je ako samo sapunjaju ali bojim se i da šaraju.
Ne kažem da filozof to radi ali da sapunja to je izgledno. Bojim se da i među braćom sa ovog foruma koji aktivno pišu postoji isti problem kako prestat sapunjat. Fizički rad 10 sati dnevno, koristit laptop ili smartphone 1h dnevno i bit dobar sa ženom ili ti je pukla crna pogibija kako kaže vojvoda. Ako nemaš ženu i bolje jer manje te vuče zlo.

Cilj mi je ukazati da filozifiranja po forumima i sektašenja uz svađe po fejsu među tobože subotarima bilo koje sorte su glupost dok 95% tih filozofa ima neuredno srce jer masturbira. Da ne pričam tek kako suptilno gledaju za ženama. Pa to je bruka. Vi ovdje sad meni možete napisat da sam vulgaran ali činjenice su takve da zbog masturbiranja će mnogi zaglavit za vječnost a ovdje mudruju oko perifernih stvari.

Božji blagoslov!

Već sam imao tu neprijatnost da pročitam dva rada pomenutog, kako ga ti nazva teologa, i neću više.
Ti likovi od kojih većina vrlo vjerovatno nije ni pročitala cijelu Bibliju vrte desetak zloupotrijebljenih tekstova iz Pavlovih poslanica, čime doslovno ispunjavaju opomenu iz 2. Petrove 3:15-17:

"Sem toga, strpljenje našeg Gospoda smatrajte spasenjem, kao što vam je i naš voljeni brat Pavle napisao prema mudrosti koja mu je data, kao što to čini i u svim svojim pismima, govoreći u njima o nekim stvarima koje je teško shvatiti, a koje neupućeni i nepostojani izvrću, kao i ostala Pisma, na sopstvenu propast. Zato vi, voljeni, pošto ovo unaprijed znate, čuvajte se da vas ti drski bezakonici ne odvuku svojom zabludom i da ne izgubite svoju postojanost."

Interesantne su dvije glavne karakteristike jeretika koje Peter spominje: neupućenost i nepostojanost. Nepostojanost podrazumijeva laku promjenu vjerskih uvjerenja i stavova. U daljem tekstu oni se kvalifikuju kao "drski bezakonici" (u originalu stoji riječ koja ukazuje na nedisciplinu, izbačenost iz kolosjeka). Ovo dobija dodatno na važnosti jer Petar ukazuje na Hristovo strpljenje, što je usko povezano sa savjetom o čuvanju postojanosti.

Što se tiče ostalog što si naveo, to su stvari koje treba svako da riješi privatno pred Bogom.

Iz ovog kratkog videa gdje se Klejtonov izdanak Nader Mensur žali kako ih „napadaju“ zbog nauke koju iznose može se zaključiti da ima puno ljudi koji su prozreli da se radi o jereticima, posebno oko pitanja njihovih mantri o grijehu, „legalizmu“ i opravdanju vjerom.

Evo ukratko šta tvrdi Mensur i ta ekipa: „Grijeh je STANJE bezakonja… odsustvo i nedostatak Božje pravednosti.“ On negira da je to učenje o "originalnom" tj prvobitnom grijehu, međutim...

Katolički katehizam, str. 404: „On [prvobitni grijeh] je ‘dobijen’ a ne ‘počinjen’ – STANJE a ne čin.“

Iako priča o grijehu kao „stanju“ može neupućenim osobama djelovati ubjedljivo i privlačno, na taj način se lukavo negira individualna odgovornost, a Božji Zakon i svi Božji uputi obesmišljavaju.

Doktrina o „prvobitnom grijehu“ nije biblijska. Biblija definiše grijeh kao „prestup Zakona“ (1. Jovanova 3:4), ne „stanje bezakonja“. To nije isto. Dalje, svaka nepravednost je grijeh (1. Jovanova 5:17), a nepravednost je jednaka neposlušnosti ili prestupu Zakona (Jevrejima 8:12; Rimljanima 6:16; 1. Jovanova 3:7,8 ).

Da vidimo šta kaže Isus o ovom predmetu:
„Neće svaki koji mi govori: ‘Gospode, Gospode’, ući u Kraljevstvo nebesko, nego onaj koji izvršava volju moga Oca, koji je na nebesima. Mnogi će mi onoga Dana reći: ‘Gospode, Gospode, zar nismo prorokovali u tvoje ime? Zar nismo istjerivali demone u tvoje ime? I zar nismo u tvoje ime činili mnoga čuda?' Tada ću im otvoreno objaviti: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, vi koji činite bezakonje!’” (Matej 7:21-23)
Očigledno Isus nije vjerovao da je grijeh ili bezakonje "stanje", već konkretna djela, napravljena po vlastitom izboru.

Lucifer na Nebu kao „heruvim zaklanjač“ i začetnik grijeha imao je posebni uvid u pogledu Božjeg Zakona koji je VOLJNO izabrao da prekrši (isto su uradili Adam i Eva). To dokazuje da je grijeh uvijek bio stvar izbora, odluke, ne prirode, stanja ili drugih ljudskih ideja i mišljenja. Kompletna Biblija svjedoči o LIČNOJ ODGOVORNOSTI za konkretne grijehe, ne za „stanje“. U Ezekijelu 28:15 tekst kaže da se na Luciferu našla nepravednost ili bezakonje. „Dakle, ko zna da čini ono što je ispravno, a ipak to ne čini, to mu je grijeh.“ (Jakov 4:17). Zato su naši grijesi ono što nas razdvaja od Boga, ne priroda (Isaija 59:2). „Rođeni grešnik“ u „stanju grijeha“ je lukav izgovor za relativizaciju grijeha. I onda nas, prema učenjima ovih jeretika, Hrist „zaokreće“ te postajemo pravedni vjerom tako što je „sve završio na krstu“. Prebacivanje krivice za naše lične grijehe na Adama, i implicitno na Boga, jednostavno je priča koja ne može proći.

Povrh toga, Hrist je došao u istom „tijelu“ kao „sjeme Davidovo“ ili „sjeme Avramovo“, rođen kao čovjek i preuzeo sve slabosti naše pale prirode da „osudi grijeh u tijelu“ (Rimljanima 1:3; 8:3; Jevrejima 2:16; Čežnja vjekova 117.2 original). Da li je Isusa učinilo grešnikom „stanje“ ljudske prirode? Naravno da nije, to je mogao biti slučaj samo da je voljno izabrao da sagriješi u nečemu. Iskušenje (pale) prirode pod slabošću nije grijeh sve do odluke o realizaciji, makar u mislima ukoliko nedostaje prilike za konkretnu akciju. Isus je dijelio slabosti naše prirode i bio iskušan U SVEMU (Jevrejima 4:15). Isusova vjera U POSLUŠNOSTI Ocu najbolji je primjer ikad dat i najjače svjedočanstvo u prilog istini o individualnoj odgovornosti.

Niti služba u zemaljskoj svetinji, niti projekcija Božjeg suda ili bilo šta drugo u Bibliji ne podržava ove ideje koje je svojevremeno LeRoj Frum ubacio u adventizam. On je umro u svojim jeresima, a tako će i vođe sekti koji zastupaju slične ideje. Ove jeresi podmuklo i postepeno (metodom kuvane žabe) urušavaju sve stubove biblijske nauke. Tako, umjesto Božjoj Riječi i nadahnutom svjedočanstvu, moramo da poklonimo povjerenje „duhu“ koji navodno vodi „novu svjetlost“ ili da se oslonimo na autoritet samih zastupnika ovih ideja.

„Do kraja vremena, ustajaće ljudi koji će praviti konfuziju i pobunu među onima koji tvrde da su predstavnici pravog Boga.“ (Proroci i kraljevi, str. 442.2, original).

„Oni ne mogu na razuman način da pozovu grešnike na pokajanje, jer nijesu u stanju da ispravno objasne za šta se moraju pokajati. Grešnik, nakon što je opomenut da ostavi svoje grijehe, ima pravo da pita: Šta je grijeh? Oni koji poštuju zakon Božji mogu odgovoriti: Grijeh je prestup Zakona. Potvrđujući ovo, apostol Pavle kaže: Nijesam znao za grijeh osim kroz Zakon.“ (Odbrane poruke 1, 229.1, original)

__________________
Za više detalja o razumijevanju pitanja grijeha, vidi članak pod naslovom „Prvobitni grijeh“ kao izgovor za relativizaciju grijeha

Izgleda Pavle da si uznemirio neke ljude svojim razotkrivanjem prevara. Duhovi su se uznemirili. Dobio sam privatnu poruku od jednog brata. Prvo mi je napomenuo da Božji narod ne treba da ima nikakve veze sa ovozemaljskim institucijama. Ne sme da bude u dodiru sa državnim ustanovama, jer je to jedinstvo sa državom. Verovatno misli na spregu crkve i države. On mi objašnjava, da si ti na čelu nevladine organizacije "Institut za izučavanje religije". Još mi kaže da je taj institut pandan za 501c3 korporacije u Americi. Verovatno je mislio na religijske korporacije, koje su tako registrovane. Hteo je da mi ukaže na to, da si "opasan element" koji treba izbegavati... Čime se ljudi ne služe da ocrne one koji razotkrivaju laž.

D.Kresac (citat):Izgleda Pavle da si uznemirio neke ljude svojim razotkrivanjem prevara. Duhovi su se uznemirili. Dobio sam privatnu poruku od jednog brata. Prvo mi je napomenuo da Božji narod ne treba da ima nikakve veze sa ovozemaljskim institucijama. Ne sme da bude u dodiru sa državnim ustanovama, jer je to jedinstvo sa državom. Verovatno misli na spregu crkve i države. On mi objašnjava, da si ti na čelu nevladine organizacije "Institut za izučavanje religije". Još mi kaže da je taj institut pandan za 501c3 korporacije u Americi. Verovatno je mislio na religijske korporacije, koje su tako registrovane. Hteo je da mi ukaže na to, da si "opasan element" koji treba izbegavati... Čime se ljudi ne služe da ocrne one koji razotkrivaju laž.

Klejtonov duh ih vodi pa im je lako kad sve vide i znaju. Taj je hiperaktivan, 24h na dan, ne spava ni noću, mislim duh, Klejton valjda primiri pomalo. I ne možeš ga uhvatiti ni za glavu ni za rep, kao da je, daleko se kazalo, kod Raselovih svjedoka školu učio, mislim Klejton.

A što se tiče moje saradnje sa državom, ostale su još neke sitne formalnosti da registrujem međunarodnu korporaciju pa sam riješio da u marketing sektoru zaposlim Klejtonove svjedoke jer stvarno umiju da naprave samoreklamu iz ničega.

Katolici su unapredili svoja učenja i sada ih najviše šire po adventističkoj crkvi, gde ljude kroz istinu o trojstu uvlače u svoje "nezavisne" službe. Njihovo glavno učenje je da je greh stanje i da su deca grešnici i zato Isusa predstavljaju kao super čoveka (Bogočoveka) i da On nije ni bio iskušan pre smrti na krstu. Pitao sam glavnog učitelja Dejvida Klejtona da mi da komentar na:

All men are implicated in Adam's sin, as. Paul affirms: "By one man's disobedience many (that is, all men) were made sinners": "sin came into the world through one man and death through sin, and so death spread to all men because all men sinned." The Apostle contrasts the universality of sin and death with the universality of salvation in Christ. "Then as one man's trespass led to condemnation for all men, so one man's act of righteousness leads to acquittal and life for all men."

Following Paul, the Church has always taught that the overwhelming misery which oppresses men and their inclination towards evil and death cannot be understood apart from their connection with Adam's sin and the fact that he has transmitted to us a sin with which we are all born afflicted, a sin which is the "death of the soul". Because of this certainty of faith, the Church baptizes for the remission of sins even tiny infants who have not committed personal sin.

How did the sin of Adam become the sin of all his descendants? The whole human race is in Adam "as one body of one man". By this "unity of the human race" all men are implicated in Adam's sin, as all are implicated in Christ's justice. Still, the transmission of original sin is a mystery that we cannot fully understand. But we do know by Revelation that Adam had received original holiness and justice not for himself alone, but for all human nature. By yielding to the tempter, Adam and Eve committed a personal sin, but this sin affected the human nature that they would then transmit in a fallen state. It is a sin which will be transmitted by propagation to all mankind, that is, by the transmission of a human nature deprived of original holiness and justice. And that is why original sin is called "sin" only in an analogical sense: it is a sin "contracted" and not "committed" - a state and not an act.

Although it is proper to each individual, original sin does not have the character of a personal fault in any of Adam's descendants. It is a deprivation of original holiness and justice, but human nature has not been totally corrupted: it is wounded in the natural powers proper to it, subject to ignorance, suffering and the dominion of death, and inclined to sin - an inclination to evil that is called concupiscence". Baptism, by imparting the life of Christ's grace, erases original sin and turns a man back towards God, but the consequences for nature, weakened and inclined to evil, persist in man and summon him to spiritual battle.  
Do you agree with the statement?

Usledio je njegov odgovor:

David Clayton: There are elements of truth in this statement mingled with some very subtle, but dangerous errors. For example, "the Church baptizes for the remission of sins even tiny infants who have not committed personal sin." Here the heresy is suggested that water baptism - without personal faith and committment - is what saves a person.

Again, the statement that "original sin is a mystery that we cannot understand," opens the door to all kinds of speculation. It is not really difficult to understand the nature of this sin passed on from Adam. It is not something given to us, but something excluded from us. It is really the absence of the spirit of God which constitutes the sin, or sinful state, brought upon us by Adam. The solution to it is the impartation of the the spirit of Christ, or the new birth.

The above statement speaks of Adam having "original holiness," but the implication is that he was holy in himself and that this is what is missing from us. The reality that what we are missing is the LIFE of God, is never mentioned. The consequence is that the person who believes in the statement above, logically seeks to BECOME holy through his behavior, his works, his endeavors, his efforts, rather than seeking the holiness which comes ONLY from the indwelling Christ.

Like I said, the differences are subtle, but ultimately, very significant.





Inače postavio sam mu da komentariše Katolička učenja iz Katehizma pod naslovom:

The consequences of Adam's sin for humanity - POSLJEDICE ADAMOVA GRIJEHA ZA COVJECANSTVO
402 Svi su ljudi zahvaceni Adamovim grijehom. Sv. Pavao kaze: "Neposluhom
jednoga covjeka svi su postali gresnici" (Rim 5,19); "kao sto po jednom
Covjeku udje u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time sto svi sagrijesise,
na sve ljude prijedje smrt" (Rim 5,12). Toj opcenitosti grijeha i smrti
apostol suprotstavlja opcenitost spasenja u Kristu: "Dakle grijeh jednoga -
svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) - svim
ljudima na opravdanje, na zivot" (Rim 5,18)
403 Slijedeci svetog Pavla Crkva je uvijek naucavala da golema bijeda koja
pritiste ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze
s Adamovim grijehom i cinjenice da nam je on u nasljedje predao grijeh s
kojim se radjamo svi zarazeni i koji je "dusevna smrt". Zbog te vjerske
sigurnosti Crkva podjeljuje krstenje za otpustenje grijeha, pa i maloj djeci
koja nisu pocinila osobnoga grijeha.
404 Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka? Cio
je ljudski rod u Adamu "kao jedno tijelo jednoga covjeka". Tim "jedinstvom
ljudskoga roda" svi su ljudi zahvaceni Adamovim grijehom, kao sto su svi
zahvaceni Kristovom pravednoscu. Ipak je prenosenje istocnoga grijeha tajna
koju ne mozemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu
svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popustajuci
zavodniku Adam i Eva cine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku
narav koju ce oni prenijeti u palom stanju. To je grijeh koji ce se svemu
covjecanstvu prenositi razmnozavanjem, to jest prenosenjem ljudske naravi
lisene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istocni grijeh naziva
"grijehom" na analogan nacin, to je grijeh "naslijedjen" a ne "pocinjen", to
je stanje a ne cin.

Ovo je iz Katehizma POSLJEDICE ADAMOVA GRIJEHA ZA ČOVJEČANSTVO 402,403,404

Interesantni odgovori, moraćemo ih prevesti zbog onih koji ne čitaju engleski.
Zapravo se pitanje odnosilo na učenje iz Katehizma. Evo tog odjeljka:

POSLJEDICE ADAMOVA GRIJEHA ZA ČOVJEČANSTVO

402 Svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom. Sv. Pavao kaže: „Neposluhom jednoga čovjeka svi su postali grešnici“ (Rim 5,19); „kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt“ (Rim 5,12). Toj općenitosti grijeha i smrti apostol suprotstavlja općenitost spasenja u Kristu: „Dakle grijeh jednoga - svim ljudima na osudu, tako i pravednost jednoga (to jest Krista) – svim ljudima na opravdanje, na zivot“ (Rim 5,18)

403 Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritište ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je „duševna smrt“. Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnoga grijeha.

404 Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka? Cio je ljudski rod u Adamu „kao jedno tijelo jednoga čovjeka“. Tim „jedinstvom ljudskoga roda“ svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao sto su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnoga grijeha tajna koju ne možemo potpuno shvatiti. Po Objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zaražuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju. To je grijeh koji će se svemu čovječanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva „grijehom“ na analogan način, to je grijeh „naslijeđen“ a ne „počinjen“, to je stanje a ne čin.

Sada evo i Klejtonovog komentara:

Postoje neki elementi istine u ovoj konstataciji pomiješani sa nekim vrlo suptilnim ali opasnim zabludama. Na primjer, „crkva krštava za otpuštenje grijeha čak i male bebe koje nijesu počinile lične grijehe.“ Ovaj jeres sugeriše da voda krštenja bez lične vjere i pristanka je ono što spasava osobu.

Dalje, konstatacija da je „prvobitni grijeh misterija koju ne možemo razumjeti“ otvara vrata svim vrstama špekulacija. Uistinu nije teško razumjeti prirodu grijeha koji prelazi od Adama. To nije nešto što nam je dato, već nešto što je izuzeto od nas. To je u stvari odsustvo duha Božjeg koje sačinjava grijeh, ili grešno stanje koje nam je navukao Adam. Rešenje za ovo je dodjeljivanje duha Hristovog ili novorođenje.

Gornja konstatacija kaže da je Adam imao „originalnu svetost“ ali to implicira da je imao svetost u sebi i da je to ono što nama nedostaje. U stvarnosti ono što nama nedostaje je ŽIVOT Božji, a to se nigdje ne pominje. Posledica toga je da osoba koja vjeruje u gornje tvrdnje logično traži da postane sveta kroz svoje ponašanje, svoja djela, svoj trud, svoje napore, radije nego da traži svetost koja dolazi SAMO iz useljavanja Hrista.

Kao što sam rekao, razlike su suptilne, ali u konačnici vrlo značajne.

Dakle, Klejton se očito slaže sa katoličkim učenjem o prvobitnom grijehu kao "stanju", s tim što insistira da je grijeh koji se prenosi od Adama zapravo nedostatak Božjeg duha. Svaki ozbiljniji proučavalac Biblije lako će shvatiti kolika je ovo hula na opštu Božju blagodat datu svim ljudima, čak i na sam dar života, jer prisustvo Božjeg duha je ono što daje život i bez čega život ne bi bio moguć (vidi: Psalam 104:29,30; Jov 34:14,15; Propovjednik 12:7).

Apostol Pavle NIGDJE NE UČI da je grijeh stanje, već da nosimo kolektivno nasleđe pale prirode kroz Adama koje donosi svima smrtnost, sa ili bez počinjenih ličnih grijeha (Rimljanima 5. glava). On pravi paralelu između Adama i Hrista.

U Rimljanima 3:23 Pavle konstatuje: "Jer svi su sagriješili i lišeni su Božje slave."
Svi su lišeni BOŽJE SLAVE, a ne Božjeg duha, to nije isto. Božja slava je Njegov karakter koji čovjek ne odražava posle Pada (vidi: Izlazak 33:18,19; 34:6,7) Isus Hrist je, međutim, pokazao da se ta slava može manifestovati životom poslušnosti i usklađenosti sa Očevom voljom (vidi: 2. Korinćanima 4:6). Hristov karakter je dalje nasleđe vjernika životom vjerom u poslušnosti u Hristu (Jovan 17:22,23).

Ako je grijeh zaista "stanje", svi uputi koje Bog daje bili bi besmisleni. Osude Božje bile bi nepravedne. Zakoni koje je dao Izraelu, a koje opunomoćava moralni Zakon takođe bi bili nepravedni.

„Jer koji god su zgriješili bez Zakona, bez Zakona će izginuti, i koji god su zgriješili u Zakonu, po Zakonu će im biti suđeno. Jer pred Bogom nisu pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će vršioci Zakona biti opravdani. Jer kad se neznabošci, koji nemaju zakon, po prirodi drže onoga što je u zakonu, onda su oni sami sebi zakon, premda nemaju zakon. Oni pokazuju da je ono što nalaže Zakon zapisano u njihovom srcu, a o tome svjedoči i njihova savjest i u svojim mislima bivaju optuženi ili pak opravdani.“ (Rimljanima 2:12-15)

Očigledno Pavle se nikako ne bi složio sa tezom o "grijehu kao stanju", već ukazuje na odgovornost SVIH pred Bogom, bez razlike da li su eksplicitno upoznati sa Zakonom ili ne.

Još jedna nebuloza koja se veže na prethodnu je fraza "život Božji". Posle prikaza grijeha kao "stanja" i "nedostatka Božjeg duha", problem rešavaju primanjem "života Božjeg" tj. useljavanjem Hrista odnosno duha, što je jednako novorođenju. I sve to "na klik", neopozivo i trajno, bez ikakvih kontacija na Zakon, koji je po njima imao samo tipološku ulogu do Hrista. Magični duh završava sav posao i oni više nijesu "tužni" hrišćani, već radosni i srećni čim ustanu.

Mučno je baviti se ovim jereticima, jer vrlo lukavo manipulišu sa svojim sledbenicima od kojih je velika većina samo čekala i jedva dočekala da se oslobodi odgovornosti pred Bogom. Prava je tragedija da se na njihove jeresi primaju adventisti, što pokazuje koliko su ljudi sluđeni u crkvama i sektama. Sigurno je da bi svaki stari razumni i ozbiljni adventista odmah prozreo o čemu se ovdje radi i sa indignacijom odbacio svaku pomisao na bilo šta zajedničko sa njima. Ali danas imamo nominalne adventiste koji su veći katolici od pape ili sektaše sa raznim nebuloznim vjerovanjima i učenjima...

Navešćemo nekoliko primjera omiljenih biblijskih tekstova koje Klejtonovi svjedoci izvlače i zloupotrebljavaju izvan konteksta za svoju priču o grijehu kao urođenom „stanju“ i „razdvojenosti od Boga“:

Primjer 1:

„Može li Etiopljanin promijeniti svoju kožu ili leopard svoje šare? Tako ni vi ne možete dobro činiti kad ste navikli zlo činiti.“ (Jeremija 13:23)

Ovo „navikli“ naravno nikad neće naglasiti. Odmah u nastavku ovog stiha, u istom kontekstu, razbijaju se sve laži o „Etiopljaninu“ koji ne može ništa drugo činiti do zlo.

„Zato ću rasuti svoj narod kao strnjiku koju raznosi pustinjski vjetar. To je tvoje nasledstvo, dio koji sam ti odmjerio, govori Gospod, jer si me zaboravio i uzdaš se u laž. Ja ću zadići tvoje haljine preko tvog lica, pa će se vidjeti tvoja sramota, tvoje mnogobrojne preljube i tvoje rzanje, tvoj sramni blud.“ (Jeremija 13:24-27)

Kao što možemo vidjeti, Bog smatra Judu direktno odgovornim za grijehe i najavljuje sud.

Primjer 2:

„Svi smo mi postali kao nečisti, i sva je naša pravda kao prljava haljina; svi kao lišće uvenusmo, i naše izopačenosti odniješe nas kao vjetar.“ (Isaija 64:6)

Izvučen iz konteksta, ovaj stih kao da podržava ideju da je ljudska pravednost nemoguća misija. Međutim, kontekst koji prethodi ovoj izjavi je sledeći:

„Evo, ti si se razgnjevio, jer smo činili grijehe, i to dugo. Možemo li se spasti?“ (Isaija 64:5)

Dakle, opet se radi o voljnom izboru da se čine grijesi i kao rezultat istrajavanja u tome, dalje tekst kaže „postali smo kao nečisti“, „naša pravda kao prljava haljina“, itd. U nastavku teksta nalazimo početne razloge zastranjivanja:

„Niko ne priziva tvoje ime, niko da se prene i da te se drži, a ti si okrenuo svoje lice od nas, i dopustio da se istopimo pod silinom našeg prestupa.“ (Isaija 64:7)

Još jedan tekst iz Isaije sasvim razjašnjava situaciju:

„Gle, Gospodnja ruka nije kratka, pa da ne može spasti, niti je njegovo uho neosjetljivo da ne može čuti. Ne, nego su prestupi vaši postali ono što vas razdvaja od Boga, i zbog vaših grijeha on je okrenuo svoje lice od vas da ne čuje... Jer je mnogo naših prestupa pred tobom i svi naši grijesi svjedoče protiv nas. Svjesni smo svojih prestupa, dobro znamo svoju krivicu. Činili smo prestupe i odrekli smo se Gospoda, odstupili smo od svog Boga, govorili smo o tlačenju i pobuni, izmišljali smo i mrmljali iz srca lažne riječi.“ (Isaija 59:1,2,12,13)

Dakle, počinjeni prestupi su ono što donosi razdvojenost od Boga, a ne razdvojenost sama po sebi kao stanje.

Primjer 3:

„Gle, u iskvarenosti sam rođen, u grijehu me je začela majka moja.“ (Psalam 51:5)

David je svjestan dubine problema grijeha i naslednosti tjelesne prirode sklone grijehu, ali on nijednog trenutka ne koristi to kao alibi za skidanje sopstvene odgovornosti pred Bogom. Glavni grijeh je grijeh protiv Boga:

„Jer ja znam prestupe svoje, i grijeh je moj stalno preda mnom. Tebi, samo tebi sam zgriješio, učinio sam ono što je zlo u očima tvojim, a ti si pravedan kada govoriš, i čist kada sudiš.“ (Psalam 51:3,4)

David takođe nije mislio da odsustvo ili prisustvo Duha Božjeg funkcioniše na „trajno uključivanje pod milošću“:

„Stvori mi, o Bože, čisto srce, i obnovi duh u meni. Nemoj me odbaciti od lica svoga, i Sveti Duh svoj nemoj uzeti od mene.“ (Psalam 51:10,11)

Očigledno je David vjerovao u saradnju božanskog i ljudskog, a ne u „automatizaciju duha“.

Najveći predmet zloupotreba svakako su Pavlove poslanice Rimljanima i Galatima, gdje se vješto koriste određeni tekstovi koji govore o nemogućnosti spasenja djelima Zakona kao da govore o prestanku Zakona ili važnosti Zakona samo do Hrista. Na mnogim mjestima iz istih ovih poslanica lako se može vidjeti da to nije tačno i da Pavle govori u kontekstu pogrešnog razumijevanja Zakona kakav su imali judaisti tog vremena. Pavle je objasnio u Rimljanima 7. glava da ne umire Zakon, već mi da trebamo umrijeti kako bi pripali Hristu i bili oslobođeni konsekvenci tj. kletve Zakona (vidi Galatima 3:13). Rimljanima poslanica je pisana oko 56. godine n.e. Titu poslanica je pisana posle 60. godine, između 61. i 64. U 3:33 Pavle se obraća Titu vezano za izvjesnog Zinu, poznavaoca Zakona. Šta će im takav ako Zakon više ne važi?

„Zato je svaki učitelj zakona koji je poučen o Kraljevstvu nebeskom sličan domaćinu koji iz svoje riznice iznosi i novo i staro blago.“ (Matej 13:52)

Ovo su Isusove riječi. Da li Isus nalazi neku kontradikciju u tome da neko može biti učitelj Zakona i naučen kraljevstvu nebeskom (jevanđelista)? Očito je podrazumijevao da to ide zajedno, kako je uvijek i bilo u kompletnoj istoriji Božjeg naroda u svim vjekovima. Zapazite da kaže da iznosi i novo i staro, ne odbacuje staro. Ako odbijate Zakon ili mislite da je prestao sa važnošću, možete biti samo učitelj bezakonja, bez obzira kako to nazivali i povezivali sa ljubavlju, milošću, čim god hoćete. To je prosta logika.

Ono što zaista može pomoći da se shvati krug u koji su ušli Dejvid Klejton i njegovi sledbenici je donja izjava:

David Klejton: Podrivanje Elen Vajt

Prije nekoliko godina razvio sam načelo korišćenja Biblije kao mog jedinog autoriteta u vjerskim stvarima. Prije tog vremena bio sam sam u velikoj mjeri zavisan o spisima Elen Vajt da definišem i dokažem stvari u koje vjerujem. Odlučio sam da promijenim ovaj pristup, prvo zato što je to sama Elen Vajt preporučila, i drugo zato što sam otkrio da je korišćenje Elen Vajt kao autoriteta vrlo često bio razlog da ljudi ignorišu, previđaju ili čak ulaze u kontradikciju sa onim što Biblija jasno uči.
Kad samo počeo raditi na ovom principu, počele su stizati optužbe da sam odbacio Elen Vajt. Slobodno priznajem da ima nekih stvari u kojima sam se otvoreno suprotstavio iskazima Elen Vajt, ali što se mene tiče to ne znači da sam odbacio Elen Vajt, već znači da sam odbacio ideju da je Elen Vajt nepogrešiva. I dalje se držim shvatanja da je Bog podigao Elen Vajt da ostvari određenu svrhu, odnosno da pomogne uspostavljanju adventnog pokreta, i da je ona ispunila tu svrhu. Potpuno odbacujem ideju da je ona autoritet jednak Bibliji, ili da je sve što je ona napisala nepogrešivo. Ako to znači da sam odbacio Elen Vajt, onda neka bude tako.
Što sam više ulazio u diskusije i neslaganja, to sam više prepoznavao da mnogi od nas imaju odnos prema Elen Vajt koji se može opisati samo kao idolatrija. U stvari mislim da ne treba mnogo umjeća da se sugeriše da su neki od nas došli blizu obožavanja Elen Vajt. Ovakav odnos me podsjeća na Jevreje Isusovog vremena koji su glorifikovali Mojsija dok su ubili sina Božjeg. U svim vjekovima izgleda da oni čiji je odnos sa Bogom površan, uzdižu proroke i istinu iz prošlosti, dok ubijaju sadašnje proroke i odbacuju sadašnju istinu.
Ono što nalazim neobičnim je da ljudi sasvim odbacuju i protivrječe najjasnijim učenjima Biblije koristeći se iskazima Elen Vajt da ih opovrgnu. Otkrio sam da je ovo iznenađujuća činjenica. Tako mi pala na um misao ko zaista podriva Elen Vajt? Da li ja, koji tvrdim da nije sve što ona kaže nadahnuto ili osobe koje namjerno postavljaju Elen Vajt protiv Biblije? Ono što ti ljudi traže od nas je da uzdignemo Elen Vajt protiv Svetog Pisma! Oni traže od nas da prosuđujemo Sveto Pismo pomoću Elen Vajt, da određujemo da li su Pisma ispravna ili neispravna na osnovu onoga što Elen Vajt kaže! Oni su izokrenuli stvari. Elen Vajt je ta koja mora biti vrednovana i analizirana po tome šta Biblija kaže, a ne obrnuto!
U stvarnosti kad neko koristi Elen Vajt da pobija ono što Biblija jasno uči, ta osoba traži od mene ili da odbacim Bibliju ili da odbacim Elen Vajt. Za one među nama koji smo razumni ljudi nema nadmetanja, ako dođe do izbora između Biblije i Elen Vajt onda moramo odabrati Bibliju. Samo u umu slijepih idolopoklonika Elen Vajt može nositi isti autoritet kao ljudi poput apostola Pavla, na primjer. Na žalost, postoje neki koji su toliki idolopoklonici u svom odnosu prema Elen Vajt, toliko zatvorenog uma u svom pristupu istini, da će sasvim odbaciti ono što Biblija kaže i pristati uz učenja Elen Vajt! Obeshrabrujuće je vidjeti odgovor na biblijsku izjavu često datu u tucetu dugačkih izjava iz spisa Elen Vajt! Da li je istina da zaista pripadamo nekoj vrsti kulta?
Naravno postoji tvrdnja da nema kontradikcije između Biblije i Elen Vajt, ali ako je tako zašto postoji potreba za stalnim korišćenjem Elen Vajt kao protivljenja onom što Biblija prezentuje? Zašto se Biblija ne koristi za postavljanje doktrinarnih argumenata? To je zato što najveći broj onih koji toliko puno zavise o Elen Vajt nijesu pažljivi studenti Biblije! Oni su stekli svoju teologiju proučavanjem denominacijskih doktrina poduprtim izjavama Elen Vajt i oni u stvari nemaju biblijsko uporište za ono što vjeruju. Njihova teologija je ograničena na adventizam i ne može imati nikakav uticaj na nekog izvan ovog zatvorenog kruga.
Dopustite da vam sugerišem da stvarni neprijatelji Elen Vajt nijesu ljudi kao ja koji imaju razuman pristup djelu Elen Vajt. To su oni koji idoliziraju Elen Vajt i koji su je uzdigli iznad Svetog Pisma, ili koji su je postavili jednakom sa Biblijom, koji zaista podrivaju Elen Vajt. Takvi ljudi nas zaista suočavaju sa samo jednim izborom: odbaciti Bibliju ili odbaciti Elen Vajt! Kakav je to izbor?

Izvor: https://www.facebook.com/notes/david-clayton/undermining-ellen-white/10211819648039205/

Pravi odgovor u pravo vrijeme na teze ovog opasnog jeretika došle su u članku koji je prije nekih sedam dana objavljen na sajtu IIR. Eto, kao da smo znali:

Ispravan odnos prema Duhu proroštva

Usput ću kratko prokomentarisati neke od iznesenih tvrdnji u Klejtonovoj izjavi:

1) Klejton kaže da je ranije i sam bio zavisnik od spisa Elen Vajt i da je jednom odlučio da promijeni pristup zbog onih koji su navodno pomoću spisa Elen Vajt protivrečili Bibliji. To nam govori da je Klejton počeo da izgrađuje neka svoja vjerovanja za koja je smatrao da ih podržava Biblija ali ne i Elen Vajt.

2) „Slobodno priznajem da ima nekih stvari u kojima sam se otvoreno suprotstavio iskazima Elen Vajt, ali što se mene tiče to ne znači da sam odbacio Elen Vajt.“
Ovdje Klejton potvrđuje da je izgradio neka učenja u kojima se otvoreno suprotstavlja Elen Vajt.

3) On dalje kaže da je odbacio ideju da je „Elen Vajt nepogrešiva“, što ukazuje na to da uopšte ne razumije kako funkcioniše nadahnuta riječ, ili je to jednostavno izgovor da bi i dalje selektivno koristio Elen Vajt kako ne bi stvorio utisak o odbacivanju kod adventista koji su glavna „klijentela“ Klejtonovih grupa.

4) Klejton se slaže da je Elen Vajt imala svrhu i ulogu od Boga za Adventni pokret, ali sugeriše da je to stvar prošlosti i da nije relevantno za sadašnju istinu (njihovu „istinu“).

5) On pravi poređenje sa glorifikacijom Mojsija od strane Jevreja koji su istovremeno odbacili i ubili Mesiju ili sa glorifikacijom proroka iz prošlosti na uštrb „sadašnje istine“ i to radi na način da ispada da su: i) te poruke bile različite i kontradiktorne (??!); ii) da sadašnja istina poništva ono što je važilo u prošlosti (?!!); iii) da je poruka koju on sam nosi u istom rangu sa onima što je prenosila Elen Vajt ili čak superiornija jer je „sadašnja istina“.
Kao i većina harizmatika (imaoca „duha“), Klejton očito ima doživljaj elitizma i samoubjeđenja da nosi istinu na višem nivou.

6) On koristi negativne primjere crkvenjaka koji ni sami nemaju ispravan odnos prema Duhu proroštva, što je objašnjeno u linkovanom članku na početku.

7) Dok je razvijao svoja vjerovanja, Klejton je došao u fazu u kojoj ljude koji mu predočavaju da je u krivu pomoću spisa Elen Vajt optužuje kako se zapravo suprotstavljaju Bibliji. Držeći se (pogrešnog) principa nezavisnih autoriteta Biblije i Elen Vajt, on tako ispada „pobjednik“ i pristaša prave strane jer bira Bibliju (u stvarnosti staje iza svojih jeretičkih vjerovanja).

8 ) Stav Klejtona otkriva da ima problem sa podređivanjem Biblije svojim učenjima (ili tačnije učenjima jeretika od kojih je kombinovao svoju nauku) da bi to branio „naprednim“ ili „jedinstvenim“ razumijevanjem Svetog Pisma, dok ujedno proglašava svoje oponentne oponentima Svetog Pisma.

9) Poređenje apostola Pavla i Elen Vajt na štetu Elen Vajt još jednom potvrđuje da Klejton ne razumije funkciju proroštva i kako nadahnuće radi.

10) Klejton sugeriše da je privrženost spisima Elen Vajt zapravo kult.

11) Izjavom da je teologija njegovih oponenata „ograničena na adventizam“, Klejton zapravo otkriva da njegova teologija nije, što se može lako vidjeti iz njegovih spisa i djelimične podrške raznim vrlo problematičnim autorima, da ne kažemo sektašima.

12) Otuda kao posledica jeresi dolazi Klejtonova tvrdnja da se suočava sa izborom odbacivanja ili Biblije (tj. njegovog razumijevanja „sadašnje istine“) ili Elen Vajt, pri čemu uopšte nema dilemu šta će odbaciti.

http://glastrube.com/index.php/teme

Još jedna trovačnica, neki bliski rođak Klejtonovim svjedocima.

Zanimljiva stvar kod raznoraznih grupa ili pojedinaca koji promovišu jeres ili lažno učenje je ta, da su OBAVEZNO menjali nekoliko puta svoje uverenje i SVAKI put bili ubeđeni da su u pravu, do te mere da su spremni da daju svoj život za to uverenje.

Slična stvar je i sa političarima, tzv. preletačima, ali njih još i mogu da razumem jer ih vodi sebičnost, odnosno demonski duh. Dobar primer je aktuelni predsednik Srbije, prvo je bio ultranacionalista, pa Evropljanin, sada je neutralan, ni levo ni desno (a u stvari Boga pitaj šta je stvarno). Posle prvog puta, prvog menjanja ideologije i uverenja, ti si završio karijeru. JAVNO. Možeš privatno da menjaš mišljenje, stavove i uverenja koliko hoćeš, ali da ti budeš jedno, pa drugo, pa treće...pa da još ubeđuješ ljude kako si u pravu i da vodiš državu, samo naivni, nerazumni i bezumni mogu da poveruju u takvu laž i da ih sada više ne laže.

Što se tiče ljudi koji se izjašnjavaju kao religiozni, spomenuo bih dva primera pošto su iz ove priče i ljudi ovde znaju njihov rad i sl.

Prvi je Miroljub Petrović, počeo je kao pravoslavac, čitajući vladiku Nikolaja Velimirovića, Justina Popovića i druge autoritete Pravoslavne crkve. Tada je bio ubeđen da je u pravu i na pravom putu. Srećom pa tada još nije nastupao javno. Shvata zabludu i iskreno tragajući nalazi istinu u Adventističkoj crkvi (najbliža Biblijskom učenju). I tada je bio ubeđen da je u pravu i na pravom putu. Odbacuje svetlost i prihvata dispenzacionalizam, tačnije učenje Jevreja koji prihvataju Hrista za mesiju uz kombinaciju nekog svog učenja, shvatanja i tumačenja Biblije. I sada je ubeđen da je u pravu i na pravom putu. I tu nema ništa sporno, čovek može da traga za istinom i treba da traga za istinom u moru laži koje nas okružuje.

Šta je onda problem? Problem je što JAVNO nastupa i UČI druge (isto kao politički preletači). Potpuno druga stvar bi bila da on privatno i tajno menja mišljenja, tumačenja i uverenja. Nema problema, čovek može da bude u zabludi, ali kakva ti treba drskost i umišljenost da ti učiš druge posle svojih zabluda. Posle prvog puta, prve zablude, on nema više KREDIBILITET i LEGITIMITET da javno nastupa, sam sebe je DISKREDITOVAO i KOMPROMITOVAO. Ko će da mu veruje da nije u zabludi, ako je već bio u zabludi (naravno naivni, nerazumni, bezumni).

Drugi primer je Zdravko Vučinić. Prvo je bio katolik, shvata prevaru i zabludu, postaje "Miroljubovac", shvata prevaru i zabludu, nalazi u učenju adventnog pokreta istinu najbližu biblijskoj, odbacuje, nalazi novu "svetlost" u učenju raznoraznih belosvetskih neutvrđenih zabludelih "učitelja". Promenio je tri uverenja, mišljenja stavova, tumačenja i sada je UBEĐEN da je u pravu. To je to! Svaki put će kao Vučić i Petrović i bezbroj drugih lažnih hristosa da JAVNO uči druge da je to sada ono pravo. Ono prethodno zaboravite. Tragikomično je da je on otvorio ovu temu. Dakle, nemaju nikakvih problema da UČE druge JAVNO. Ne bi bilo čudno i neočekivano da u budućnosti promeni mišljenje i nađe novu "svetlost". Prethodno se ne računa. Svako ima pravo na grešku i zabludu, da ali onda nemaš pravo da svoje učenje predstavljaš kao istinu. Mene bi iskreno bilo sramota, sakrio bih se u mišju rupu i čekao Hrista da mi oprosti svoje zablude i ako sam druge učio zabludama, a ne još javno da učim druge posle serije sopstvenih zabluda. Najgore je što su svi oni bili upoznati sa istinom, ali su je odbacili, jer je nemoguće da čovek traži a da ne nađe. Može samo da mu se ne svidi i neodgovara istina i da traži još svetlosti. A zna se ko daje još kada odbaciš istinu. Ko je nekada nosio svetlost, pravu svetlost, ali je hteo još.

Nebojša (citat):Zanimljiva stvar kod raznoraznih grupa ili pojedinaca koji promovišu jeres ili lažno učenje je ta, da su OBAVEZNO menjali nekoliko puta svoje uverenje i SVAKI put bili ubeđeni da su u pravu, do te mere da su spremni da daju svoj život za to uverenje.

Slična stvar je i sa političarima, tzv. preletačima, ali njih još i mogu da razumem jer ih vodi sebičnost, odnosno demonski duh. Dobar primer je aktuelni predsednik Srbije, prvo je bio ultranacionalista, pa Evropljanin, sada je neutralan, ni levo ni desno (a u stvari Boga pitaj šta je stvarno). Posle prvog puta, prvog menjanja ideologije i uverenja, ti si završio karijeru. JAVNO. Možeš privatno da menjaš mišljenje, stavove i uverenja koliko hoćeš, ali da ti budeš jedno, pa drugo, pa treće...pa da još ubeđuješ ljude kako si u pravu i da vodiš državu, samo naivni, nerazumni i bezumni mogu da poveruju u takvu laž i da ih sada više ne laže.

Što se tiče ljudi koji se izjašnjavaju kao religiozni, spomenuo bih dva primera pošto su iz ove priče i ljudi ovde znaju njihov rad i sl.

Prvi je Miroljub Petrović, počeo je kao pravoslavac, čitajući vladiku Nikolaja Velimirovića, Justina Popovića i druge autoritete Pravoslavne crkve. Tada je bio ubeđen da je u pravu i na pravom putu. Srećom pa tada još nije nastupao javno. Shvata zabludu i iskreno tragajući nalazi istinu u Adventističkoj crkvi (najbliža Biblijskom učenju). I tada je bio ubeđen da je u pravu i na pravom putu. Odbacuje svetlost i prihvata dispenzacionalizam, tačnije učenje Jevreja koji prihvataju Hrista za mesiju uz kombinaciju nekog svog učenja, shvatanja i tumačenja Biblije. I sada je ubeđen da je u pravu i na pravom putu. I tu nema ništa sporno, čovek može da traga za istinom i treba da traga za istinom u moru laži koje nas okružuje.

Šta je onda problem? Problem je što JAVNO nastupa i UČI druge (isto kao politički preletači). Potpuno druga stvar bi bila da on privatno i tajno menja mišljenja, tumačenja i uverenja. Nema problema, čovek može da bude u zabludi, ali kakva ti treba drskost i umišljenost da ti učiš druge posle svojih zabluda. Posle prvog puta, prve zablude, on nema više KREDIBILITET i LEGITIMITET da javno nastupa, sam sebe je DISKREDITOVAO i KOMPROMITOVAO. Ko će da mu veruje da nije u zabludi, ako je već bio u zabludi (naravno naivni, nerazumni, bezumni).

Drugi primer je Zdravko Vučinić. Prvo je bio katolik, shvata prevaru i zabludu, postaje "Miroljubovac", shvata prevaru i zabludu, nalazi u učenju adventnog pokreta istinu najbližu biblijskoj, odbacuje, nalazi novu "svetlost" u učenju raznoraznih belosvetskih neutvrđenih zabludelih "učitelja". Promenio je tri uverenja, mišljenja stavova, tumačenja i sada je UBEĐEN da je u pravu. To je to! Svaki put će kao Vučić i Petrović i bezbroj drugih lažnih hristosa da JAVNO uči druge da je to sada ono pravo. Ono prethodno zaboravite. Tragikomično je da je on otvorio ovu temu. Dakle, nemaju nikakvih problema da UČE druge JAVNO. Ne bi bilo čudno i neočekivano da u budućnosti promeni mišljenje i nađe novu "svetlost". Prethodno se ne računa. Svako ima pravo na grešku i zabludu, da ali onda nemaš pravo da svoje učenje predstavljaš kao istinu. Mene bi iskreno bilo sramota, sakrio bih se u mišju rupu i čekao Hrista da mi oprosti svoje zablude i ako sam druge učio zabludama, a ne još javno da učim druge posle serije sopstvenih zabluda. Najgore je što su svi oni bili upoznati sa istinom, ali su je odbacili, jer je nemoguće da čovek traži a da ne nađe. Može samo da mu se ne svidi i neodgovara istina i da traži još svetlosti. A zna se ko daje još kada odbaciš istinu. Ko je nekada nosio svetlost, pravu svetlost, ali je hteo još.

I da dodam još ovim tvojim zapažanjima, krste se obavezno čim ulete u novu ekipu. Tako bude minimum 3-4 krštenja.

Tačno je da ponovno krštenje na kraju mora biti individualna odluka, nastala iz ličnog ubjeđenja, ali ako imamo odricanja od prethodnog vjerovanja pa krštenja pa opet u krug, očigledno je problem u pojedincu koji to radi.

Miroljub je tu specifičan, iako se i sam bar 5 puta krstio, ali pošto se uporno trudi da se prikazuje kao nepogrešiv fanovima, on kombinuje sve zajedno kao da se sve te opcije slažu, od pravoslavlja do dispenzacionalizma.

Kad su me pitali u vezi toga, uvijek sam odgovarao na isti način. Kršten sam u Adventističkoj crkvi 1993. godine i nikad mi nije palo na pamet da bih se trebao opet krstiti. Tada sam ušao u to iskreno prema znanju koje sam imao, i tu se završava svaka priča oko toga.

Dejvid Klejton (citat):Potpuno odbacujem ideju da je ona autoritet jednak Bibliji, ili da je sve što je ona napisala nepogrešivo. Ako to znači da sam odbacio Elen Vajt, onda neka bude tako… U stvarnosti kad neko koristi Elen Vajt da pobija ono što Biblija jasno uči, ta osoba traži od mene ili da odbacim Bibliju ili da odbacim Elen Vajt. Za one među nama koji smo razumni ljudi nema nadmetanja, ako dođe do izbora između Biblije i Elen Vajt onda moramo odabrati Bibliju.

Zbog onih koji su možda skloni da upadnu u zamku navodnog protivrečja i izbora između Biblije i Elen Vajt, vrlo je važno razumjeti da tu NEMA NIKAKVOG SUKOBA. Do pomenutog „ili ili izbora“ koji pominje ovaj opasni jeretik dolazi kad osoba zastrani u vjeri. Kao što Biblija ne može biti polovično nadahnuta tako istim tim Duhom ne može ni Elen Vajt. Ili je nadahnuta na način na koji su to bili biblijski pisci ili nije uopšte. Ali ni biblijski pisci niti Elen Vajt nikad nijesu polagali pravo na nepogrešivost. Nadahnuće podrazumijeva posebno vođstvo, uputstva i razjašnjenja od Boga i ne čini nadahnutu osobu nepogrešivom ili nezabludivom. Posebno nadahnuće ne traje 24h na dan, već Bog po potrebi daje posebna otkrivenja izabranom ljudskom oruđu. Međutim, onaj ko zaista ima relevantno iskustvo duhovnog vođstva pravi jasnu razliku između OBJEKTIVNE ISTINE koju daje Bog i svojih subjektivnih mišljenja za koja nema posebno otkrivenje ili osvjedočenje od Boga. Slično je i sa istinski obraćenom osobom. Ako ne shvatamo kako funkcioniše nadahnuće i njegovateljsku ulogu proroka, vući ćemo sa sobom potencijalnu opasnost da negdje budemo izmanipulisani nekom jeresi i da počnemo praviti „selekciju“ koji su biblijski pisci nadahnuti a koji ne (ili manje nadahnuti), šta važi a šta ne, itd.

Kad neko otpadne od izvorne biblijske religije, pokazatelj za to je izopačavanje neke tačke istine, nakon čega slijedi lančana reakcija na sve ostale važne istine. Tada takve osobe imaju „potrebu“ da brane svoje jeresi tako što će izvrnuti biblijsko učenje, a istovremeno proglasiti sukob sa onima koji na jasan i nedvosmislen način prezentuju određene biblijske istine, kao što to čini Elen Vajt.

U Klejtonovom slučaju, on je u sukobu i sa Biblijom i sa Elen Vajt istovremeno. On svoj autoritet postavlja iznad oboje ili tačnije autoritet „duha“ koji vodi njega i njegove svjedoke. Ko to ne vidi ima zaista veliki problem sa svojom religioznošću.

Evo razloga zašto stripovi mogu biti poučni.

Jedan od uticajnih adventističkih pastora na Zapadu čiji materijali se dijele na YouTube i društvenim mrežama je Dejvid Gejts (David Gates). Ovaj čovjek je poznat i s kraja prve dekade novog milenijuma po svojim pogledima na ekonomsku krizu. Izgleda kao da se specijalizovao u najavama skorog kraja. Takođe je poznat kao čovjek oko koga se okreću velike sume novca za „misionsko djelo“. U međuvremenu je nabavio i tri aviona „za službu Gospodu“.



„Ujka David“, kako sam sebe naziva, je stigao i da slupa jednu od svojih letilica.



Ali to je Amerika, ogromno tržište gdje svaka „roba“ može da prođe pa zašto ne bi i ovaj vispreni pastor.

Skorije je objavljen još jedan njegov video pod nazivom Blizu kod vrata (Even at the Door) u kojem Gejts tvrdi da je sud živom ostatku Božjeg naroda počeo na jevrejski Dan pomirenja, 23. septembra 2015. godine kad je papa posjetio Sjedinjene Države. Prema njegovom tumačenju u martu/aprilu 2019. godine (3 i po godine nakon papine posjete) biće izdat „izvjesni zakon“ koji će započeti period od 3 i po godine progonstva protiv naroda koji drži Božje zapovijesti. Dakle, 3 i po godine od jeseni 2015. do proljeća 2019. plus 3 i po godine od proljeća 2019. do jeseni 2022. čini period od 7 godina posletka vremena. I kao što to obično biva sa senzacijama ove vrste, na hiljade ljudi se „primilo“ na „proročanstvo“ i puni entuzijazma šire ovu teoriju.

Nećemo ulaziti u motive ovog proroka, ali pošto je mart blizu a on aero flotu još nije prodao, pretpostavljamo da je planirao bježanje u planine avionima.

Iako se možemo složiti da su aktivnosti poslednjeg pape impresivne, uključujući i pomenutu posjetu SAD, što su zaista znaci ubrzanog ulaska u završne događaje, ne možemo se nikako saglasiti da su ovi događaji vremenski prorečeni u Bibliji na bilo koji način.

Navešćemo i razloge za takav stav.

1) „Ujka David“ se poziva na ono što „vjeruje da mu je Bog pokazao“ ili što je neki njegov anonimni prijatelj „vidio u snu“. Međutim, šta da radimo ako se to ne slaže sa proročkom Riječju iz Biblije.

2) Kao što su mnogi poznavaoci proročanstava sigurno već zapazili, pastor Gejts promoviše učenje o doslovnih 1260 dana (ili 3 i po godine) progonstva na kraju vremena. Ali proročanstvo iz Danila i Otkrivenja o 1260 dana se odnosi na period papske supremacije od 538. do 1798. godine. Ako uzmemo u obzir i najduži vremenski proročki period pomenut u Bibliji od 2300 dana, a primjenjujući načelo „dan za godinu“, vremenska proročanstva se završavaju 1844. godine (za detalje vidjeti knjige „Danilo i istorija svijeta u biblijskom proroštvu“ i „Otkrivenje života i apokalipsa smrti“). Tačno je da Biblija predviđa „malo vrijeme nevolje“ pred kraj vremena milosti i zatim „veliku nevolju“ ali nikad ni nigdje nam nije rečeno koliko će to vremenski trajati. Ako bismo čak i ušli u pretpostavku da svako proroštvo imaju „dvojaku primjenu“ (na primjer, da će se 1260 godina takođe ponoviti kao 1260 doslovnih dana), onda nam se otvara mogućnost za špekulacije sa proročkim vremenom svih vrsta, onako kako nam odgovara i sa proročanstvima koja nam odgovaraju. To neminovno dovodi do mnoštva potencijalnih grešaka. Ni Biblija ni Duh proroštva ne daju nikakvu podršku ovim pretpostavkama.

3) U konstrukciji pastora Gejtsa takođe je vrlo upitan početni događaj za njegovo „proročanstvo“.

4) U videu se dalje tvrdi da se period od 3 i po godine između kasne 66. n.e. i rane 70. n.e. takođe ponavlja u poslednjim danima kao doslovne 3 i po godine od 23. septembra 2015. do marta ili aprila 2019. godine. Kao što su Jevreji podnijeli progonstvo 70. godine n.e., tako će progonstvo Božjeg naroda početi 2019. godine. I opet, ovakvo predviđanje nigdje ne nalazimo u Bibliji. Ovo su proizvoljne konstrukcije kakvih bismo mogli naći na hiljade.

5) Duh proroštva povezuje rimsku okupaciju Jerusalima i početnu opsadu 66. n.e. (pojavu „gnusobe koja pustoši“) sa nametanjem papskog šabata (nedjelje) zakonskim putem u SAD (5 Testimonies 464, 465). Ali učenje da je papina posjeta Americi inicijalni datum umjesto dana donošenja stvarnog nedjeljnog zakona nije isto. Činjenica je da je nedjeljni zakon još nije donesen niti nametnut iako je izvjesno da će se to dogoditi u bližoj budućnosti. Ali mi ne znamo tačno kada, niti imamo nikakvo vremensko proročanstvo o tome. Ovom zakonu svakako prethodi Pariski klimatski sporazum, navodna borba za radnička prava i „slobodnu nedjelju“ i sl. Treba napomenuti i to da Pariski klimatski sporazum nije na snazi u SAD.

6) Pastor Gejts je takođe „previdio“ da će „do decembra 2018. Rim završiti sa svojim planovima“. Odakle mu uopšte takva ideja? On zna nešto više ili je opet „prijatelj sanjao“? Kako bismo mi uopšte znali koji su to planovi Rima gotovi?

7) Očigledno je da ono što „lansira“ priču Dejvida Gejtsa njegova lična popularnost i sposobnost kreiranja senzacija, umjesto zdravorazumske biblijski utemeljene vjere i jasnog „ovako govori Gospod“.

Kao što nije nikako dobro slušati one koji predviđaju „mir“ tako nije dobro povoditi se za lažnim senzacionalističkim prorocima, posebno ne za onima koji „barataju“ vremenskim proročanstvima vezano za poslednje događaje ili Hristov drugi dolazak.

Mi živimo u nestabilnom svijetu na ivici kriza svake vrste, što znači da, uslovno govoreći, sjutra može početi 3. svjetski rat ili izbiti velika ekonomska kriza ili prirodna katastrofa ili početi neki vid progonstva hrišćana. Ono što je važno je da mi prepoznajemo znake vremena i da budemo lično duhovno spremni. Kad govorimo o poslednjim danima, to treba uvijek da bude biblijski utemeljeno kako ne bismo kompromitovali svoju vjeru. Hristov dolazak je zaista blizu a to istovremeno znači podizanje nivoa satanskih zamki i obmana svih vrsta, što uključuje i lažne znake za uzbunu i kojekakva tumačenja. Ono što izvjesno nikako nije relevantno u svemu tome su subjektivne impresije i iskustva različitih nestabilnih tumača Svetog Pisma.

Ujka Dejvid sada već ima petlju da spomene i pitanje komercijalnih abortusa na Loma Lindi, najpoznatijoj adventističkoj bolnici. Do nedavno se držao one stare srpske poslovice "o pokojniku sve naj lepše".

David Gates nije toliko zanimljiv u ovom trenutku, koliko njegov imenjak Clayton.

Imao sam prilike da popričam sa nekim Claytonovim svedocima, i čuo sam još nešto za mene novo učenje Davida Claytona. Lično nisam čuo iz Claytonovih predavanja, pošto sam tog jeretika odavno stavio na listu lažnih učitelja, pa ga i ne slušam. Claytonovci tvrde, da u starom zavetu nije bilo novorođenja. Tvrde, da su ljudi jake volje i jakog karaktera bili sposobni da se samodisciplinuju, i da postignu savršenstvo. Pitao sam ih, da li to znači da su neki patrijarsi iz starozavetnog pisma živeli toliko bezgrešnim i savršenim životom, kao i sam Hrist? Bili su zbunjeni, ali su se držali svoje priče i dalje. Zanimljiv je i koncept koji stalno propoagiraju: "Slovo ubiјa, ali Duh oživljava!". Kao što Solomon piše, ništa novo se ne dešava pod suncem.

"Toma Mincer, naјaktivniјi među ovim fanaticima, bio јe čovek značaјnih sposobnosti koјe bi mu, da su bile pravilno usmerene, omogućile da čini dobro. Ali, on niјe naučio ni prva načela prave vere. On јe uobrazio da ga јe Bog odredio da reformiše svet, zaboravljaјući kao i mnogi zanesenjaci da sa tom reformom treba da otpočne od sebe. Častoljubivo јe težio samo za položaјem i uticaјem i niјe hteo da bude drugi, pa čak, ni odmah do Lutera. Optuživao јe reformatore da su, zamenivši papstvo autoritetom Bibliјe, uspostavili samo drukčiјi oblik papstva. On se smatrao pozvanim od Boga da ukloni zlo i smatrao јe da su manifestaciјe Duha sredstva koјima to treba da bude izvršeno, i da onaј koјi ima Duha, poseduјe pravu veru, iako on, možda, nikada niјe video pisanu reč. Fanatični učitelji, prepustili su se svoјim utiscima, nazivaјući svaku svoјu misao glasom Božјim, i kao posledica toga, oni su odlazili u velike kraјnosti. Neki su, čak, spalili svoјe Bibliјe uzvikivaјući: „Slovo ubiјa, ali Duh oživljava!“ Ljudi po prirodi vole nešto čudnovato i sve što laska njihovoј oholosti, tako da su mnogi bili spremni da prime Mincerova učenja." (Velika Borba, prvo izdanje, Poglavlje 9.Napredak reformacije) Tekst se može naći i u kasnijim izdanjima Velike Borbe u 10 poglavlju koji nosi naslov "Napredak reformacije u Nemačkoj".

D.Kresac (citat):David Gates nije toliko zanimljiv u ovom trenutku, koliko njegov imenjak Clayton.

Imao sam prilike da popričam sa nekim Claytonovim svedocima, i čuo sam još nešto za mene novo učenje Davida Claytona. Lično nisam čuo iz Claytonovih predavanja, pošto sam tog jeretika odavno stavio na listu lažnih učitelja, pa ga i ne slušam. Claytonovci tvrde, da u starom zavetu nije bilo novorođenja. Tvrde, da su ljudi jake volje i jakog karaktera bili sposobni da se samodisciplinuju, i da postignu savršenstvo. Pitao sam ih, da li to znači da su neki patrijarsi iz starozavetnog pisma živeli toliko bezgrešnim i savršenim životom, kao i sam Hrist? Bili su zbunjeni, ali su se držali svoje priče i dalje. Zanimljiv je i koncept koji stalno propoagiraju: "Slovo ubiјa, ali Duh oživljava!". Kao što Solomon piše, ništa novo se ne dešava pod suncem.

"Toma Mincer, naјaktivniјi među ovim fanaticima, bio јe čovek značaјnih sposobnosti koјe bi mu, da su bile pravilno usmerene, omogućile da čini dobro. Ali, on niјe naučio ni prva načela prave vere. On јe uobrazio da ga јe Bog odredio da reformiše svet, zaboravljaјući kao i mnogi zanesenjaci da sa tom reformom treba da otpočne od sebe. Častoljubivo јe težio samo za položaјem i uticaјem i niјe hteo da bude drugi, pa čak, ni odmah do Lutera. Optuživao јe reformatore da su, zamenivši papstvo autoritetom Bibliјe, uspostavili samo drukčiјi oblik papstva. On se smatrao pozvanim od Boga da ukloni zlo i smatrao јe da su manifestaciјe Duha sredstva koјima to treba da bude izvršeno, i da onaј koјi ima Duha, poseduјe pravu veru, iako on, možda, nikada niјe video pisanu reč. Fanatični učitelji, prepustili su se svoјim utiscima, nazivaјući svaku svoјu misao glasom Božјim, i kao posledica toga, oni su odlazili u velike kraјnosti. Neki su, čak, spalili svoјe Bibliјe uzvikivaјući: „Slovo ubiјa, ali Duh oživljava!“ Ljudi po prirodi vole nešto čudnovato i sve što laska njihovoј oholosti, tako da su mnogi bili spremni da prime Mincerova učenja." (Velika Borba, prvo izdanje, Poglavlje 9.Napredak reformacije) Tekst se može naći i u kasnijim izdanjima Velike Borbe u 10 poglavlju koji nosi naslov "Napredak reformacije u Nemačkoj".

Poznato je ovo učenje kod duhova, mada izgleda da se ne slažu međusobno oko tog pitanja. Klejton "mudro" drži neutralnu poziciju, "nije siguran". Sve u svemu, tragedija...

Jedna osoba mi je sugerisala da pogledam šta je pisao Zdravko Vučinić na svom sajtu, i u naslovu pod naslovom "Kratka priča o Klejtonu" On izjavljuje sledeće: Na Klejtona mi je posebnu pažnju skrenuo Aleksandar Petrović na ljeto 2016. godine. Aleksandar mi je rekao da ga poznaje i imao je lijepo mišljenje o njemu.

Moram priznati da je najzaslužniji za moje otkriće jevanđelja upravo Klejton koji me krstio te godine u Mađarskoj. Isto jevanđelje se počelo širiti na prostoru bivše Jugoslavije, za sada uglavnom među antitrinitarcima, i hvala Bogu što nas ima koji smo zajedno u ovome.

Ova izjava i ne bi bila problem da je baš u to neko vreme posle krštenja od strane Klejtona rekao sledeće.



I tako dok on dalje u tekstu priča kako neki ljudi izvlače njegove izjave iz konteksta pitam se da li je i ovo jedna takva izjava?

Posle ove izjave od strane Zdravka nije isključeno da se desi razdvajanje njega i Klejtona u budućnosti:

Iako sam u istom jevanđelju sa Klejtonom, i iako nam je temelj isti, vjerujem da ga objavljujemo iz drugačijih, različitih uglova. Ne pridajemo jednaki značaj određenim temama već se fokusiramo na ono u šta smo pojedinačno osvjedočeni da je najvažnije i ono šta nam Bog pojedinačno najviše otkriva. Na isti način djeluju i ostala braća koja objavljuju ovo jevanđelje, poput Nadera Mansura, Imada Avdea, Aleksandra Petrovića i drugih.

Ono što karakteriše ovog čoveka i ovu grupu je što retko kada daju direktne odgovore, ali ima još da uče, jer Klejton je što se tiče toga još mnogo daleko za njih. Na prosta pitanja daje odgovore koji mogu da znače jedno ili totalno suprotno, pa tako to pripisuje svom posvećenom umu, pa ga njegovi sledbenici često hvale zbog te osobine. Suptilna prevara može neko vreme egzistirati kod većine ljudi, ali otvorene laži valjda treba odmah odbaciti?

Evo jednog primera kako se vade iz konteksta citati od Elen Vajt da bi se opravdala priča da Hrist živi u nama. Fraza da Hrist (bukvalno) živi je naručito popularna kod Pentakostalaca. U knjizi koju je napsao Zdravko Vučinić pod naslovom "Mi i Elen Vajt ko je u pravu" Ima dosta izjava izvučenih iz konteksta ja ću se osvrnuti na samo dve iz knjige Čežnja Vekova. „Davanje Duha je davanje Hristovog života. On ispunjava primaoca Hristovim osobinama“ (Čežnja vjekova, str 351).

„Hrist im daje dah svoga Duha, život svoga života“ (Čežnja vjekova, str 362).

Inače ovi citati se naleze u poglavlju pod naslovom: Poglavlje 84. Ova glava zasnovana je na Luki 24, 33–48; Jovanu 20, 19–29. Mir vam

Dobro je pročitati ceo daj deo i odmah ćete videti da se to odnosi na učenike i druge koji su primili rani dažd. Evo jednog dela gde se to potvrđuje. »I ovo rekavši dunu; i reče im: primite Duh sveti. Kojima oprostite grehe, oprostiće im se; i kojima zadržite, zadržaće se.« Sveti Duh nije se još potpuno pokazao, jer Hristos još nije bio proslavljen. Obilnije davanje Duha usledilo je tek nakon Hristovog vaznesenja. Sve dok ovo nisu primili učenici nisu mogli ispuniti nalog da propovedaju evanđelje svetu. Sad su primili Duha s naročitim ciljem. Učenici nisu mogli ispunjavati poverene dužnosti u Crkvi, sve dok ih Hristos nije nadahnuo svojim Duhom. Poverio im je najsvetije zaveštanje i želeo da uvide činjenicu kako se ovo delo bez Svetog Duha ne može izvršiti. Sveti Duh je dah duhovnog života u duši. Davanje Duha je davanje Hristovog života. On ispunjava primaoca Hristovim osobinama. Samo oni koji su tako poučeni od Boga, u kojima deluje Sveti Duh i u čijem životu se pokazuje Hristov život, treba da stoje kao predstavnici ljudi i da služe za dobrobit Crkve.

Zaključak: Priču koju prodaje Klejton i njegova ekipa mogu prodati samo ljudima koji neće da čitaju i proveravaju Bibliju i Spise Elen Vajt. A evo jednog dela gde Elen Vajt lepo objašnjava šta znači fraza "Hrist živi u nama".

„Najveći posao koji može biti urađen u našem svijetu je proslaviti Boga živjeći Hristovim karakterom. Bog će učiniti savršenim samo one koji će umrijeti sebi. Oni koji su voljni da ovo učine mogu reći: Živim; ali ne ja, već Hrist živi u meni“ (EGW, Manuscript 16, 1900)(6BC 1109.2).

Da bi primili taj Sveti Duh moramo ispuniti uslove:

Evo jednog primera kako se vade iz konteksta citati od Elen Vajt da bi se opravdala priča da Hrist živi u nama. Fraza da Hrist (bukvalno) živi je naručito popularna kod Pentakostalaca. U knjizi koju je napsao Zdravko Vučinić pod naslovom "Mi i Elen Vajt ko je u pravu" Ima dosta izjava izvučenih iz konteksta ja ću se osvrnuti na samo dve iz knjige Čežnja Vekova. „Davanje Duha je davanje Hristovog života. On ispunjava primaoca Hristovim osobinama“ (Čežnja vjekova, str 351).

„Hrist im daje dah svoga Duha, život svoga života“ (Čežnja vjekova, str 362).

Inače ovi citati se naleze u poglavlju pod naslovom: Poglavlje 84. Ova glava zasnovana je na Luki 24, 33–48; Jovanu 20, 19–29. Mir vam

Dobro je pročitati ceo daj deo i odmah ćete videti da se to odnosi na učenike i druge koji su primili rani dažd. Evo jednog dela gde se to potvrđuje. »I ovo rekavši dunu; i reče im: primite Duh sveti. Kojima oprostite grehe, oprostiće im se; i kojima zadržite, zadržaće se.« Sveti Duh nije se još potpuno pokazao, jer Hristos još nije bio proslavljen. Obilnije davanje Duha usledilo je tek nakon Hristovog vaznesenja. Sve dok ovo nisu primili učenici nisu mogli ispuniti nalog da propovedaju evanđelje svetu. Sad su primili Duha s naročitim ciljem. Učenici nisu mogli ispunjavati poverene dužnosti u Crkvi, sve dok ih Hristos nije nadahnuo svojim Duhom. Poverio im je najsvetije zaveštanje i želeo da uvide činjenicu kako se ovo delo bez Svetog Duha ne može izvršiti. Sveti Duh je dah duhovnog života u duši. Davanje Duha je davanje Hristovog života. On ispunjava primaoca Hristovim osobinama. Samo oni koji su tako poučeni od Boga, u kojima deluje Sveti Duh i u čijem životu se pokazuje Hristov život, treba da stoje kao predstavnici ljudi i da služe za dobrobit Crkve.

Zaključak: Priču koju prodaje Klejton i njegova ekipa mogu prodati samo ljudima koji neće da čitaju i proveravaju Bibliju i Spise Elen Vajt. A evo jednog dela gde Elen Vajt lepo objašnjava šta znači fraza "Hrist živi u nama".

„Najveći posao koji može biti urađen u našem svijetu je proslaviti Boga živjeći Hristovim karakterom. Bog će učiniti savršenim samo one koji će umrijeti sebi. Oni koji su voljni da ovo učine mogu reći: Živim; ali ne ja, već Hrist živi u meni“ (EGW, Manuscript 16, 1900)(6BC 1109.2).

„Ako me volite, držite moja uputstva. I ja ću zamoliti Oca i on će vam dati drugog utješitelja da bude s vama uvijek, Duha istine.“ (Jovan 14:15-17) Osnovni preduslov za primanje Duha istine je držanje Božjih i Isusovih uputstava.

Čežnja vekova, Poglavlje 73.

Kao što je Hristos živeo po zakonu u svojoj ljudskoj prirodi, tako to možemo i mi učiniti ako se uhvatimo za Silnoga i potražimo silu. Ne smemo preneti odgovornost na druge i čekati od njih da nam kažu što bismo trebali činiti. Ne smemo zavisiti od ljudskih saveta. Gospod će nas poučiti našim dužnostima isto tako spremno kao što bi poučio nekog drugog. Ako Mu dođemo u veri, On će nam lično poveriti svoje tajne. Naše srce će često goreti u nama, kad se bude približio da razgovara s nama kao što je to činio s Enohom. Oni koji odluče da ne čine ništa što bi na bilo koji način vređalo Boga znaće, kad Mu iznesu svoj slučaj, kojim putem treba da idu. Oni ne samo što će primiti mudrost već i silu. Sila za poslušnost, za službu biće im podarena onako kako je Hristos obećao. Sve što je dato Hristu – »sve« što je potrebno da se udovolji potrebama palih ljudi – dato je Njemu kao Poglavaru i Predstavniku ljudskog roda. »I što god zaištemo, primićemo od njega, jer zapovest njegove držimo i činimo što je njemu ugodno.« (1. Jovanova 3,22)

Pre nego što je sebe prineo kao žrtvu, Hristos je želeo da svojim sledbenicima podari najvažniji i najpotpuniji dar, dar koji će im približiti neiscrpne izvore milosti. »I ja ću umoliti Oca«, rekao je On, »i daće vam drugoga utešitelja da bude s vama u vek. Duha istine, kojega svet ne može primiti, jer ga ne vidi niti ga poznaje; a vi ga poznajete, jer u vama stoji, i u vama će biti. Neću vas ostaviti sirotne; doći ću k vama.« (Jovan 14,16–18)
Pre ovoga Duh je bio na svetu; od samog početka dela otkupljenja delovao je na ljudska srca. Ali, dok je Hristos bio na Zemlji, učenici nisu želeli nikakvog drugog pomoćnika. Tek kad budu bili bez Njega osetiće potrebu za Duhom, i tada će On doći.

Sveti Duh je Hristov predstavnik, ali ne u ljudskom obličju, pa je i od tog obličja nezavisan. Zato što je nosio ljudsku prirodu, Hristos nije mogao da bude lično na svakom mestu. Zato je za njih bilo bolje da ode Ocu i pošalje Duha da bude Njegov naslednik na Zemlji. Tada niko neće imati nikakvu prednost koju mu donosi prebivalište ili lični dodir sa Hristom. Posredstvom Duha svi će moći pristupiti Spasitelju. U ovom smislu On će im biti bliži nego da se nije uzneo na Nebo…

Utešitelj je nazvan »Duhom istine.« Njegov zadatak je da definiše i održi istinu. On se najpre nastanjuje u srcu kao Duh istine i tako postaje Utešiteljem. Uteha i mir nalaze se u istini, jer se pravi mir i uteha ne mogu naći u zabludi. Lažnim teorijama i predanjima Sotona porobljava um. Usmeravajući ljude lažnim merilima, on kvari karakter. Sveti Duh govori umu preko Svetoga pisma i urezuje istinu u srce. Tako On otkriva zabludu i izgoni je iz duše. Duhom istine koji deluje preko Božje reči, Hristos zadobija svoj izabrani narod.

Opisujući svojim učenicima službu Svetoga Duha, Isus ih je želeo nadahnuti radošću i nadom koja je nadahnjivala i Njegovo srce. Radovao se za tu obilnu pomoć koju je osigurao svojoj Crkvi. Sveti Duh bio je najveći od svih darova koje je mogao izmoliti od svog Oca za uzdizanje svog naroda. Sveti Duh treba im biti podaren kao sila koja preporađa, jer bi bez nje Hristova žrtva bila beskorisna. Sila zla vekovima je jačala i ljudi su se začuđujućom pokornošću potčinjavali sotonskom ropstvu… Duh čini delotvornim ono što je izvojevao Otkupitelj sveta. Duh Sveti čisti srce. Posredstvom Duha vernik postaje učesnikom u božanskoj prirodi. Hristos je podario svog Duha kao božansku silu u savlađivanju svih nasleđenih i stečenih sklonosti ka zlu i da Crkva primi pečat Njegovog karaktera.

Inače Dejvid Klejton je završio jezuitski fakultet, gde su ga naučili kako se "slobodno misli".

Za sve koji nijesu dobro utvrđeni, klejtonizam je opasna zamka, ponajviše iz razloga jer su vođe te grupacije sposobne da vješto upakuju suptilniji nivo obmane harizmatskog hrišćanstva. Tu sposobnost daje im pređašnja upoznatost sa adventizmom (tako su nezadovoljni i zbunjeni adventisti njihova glavna ciljna grupa, posebno antitrinitarci koji više nemaju mjesta u crkvi).

Jedan primjer odlično pokazuje kakve rezultate donosi ta nauka. Radi se o događaju iz jedne novoformirane Klejtonove „eklesije“ u Srbiji. Ljudi su se bili skupili u subotu da proučavaju. Međutim, na poziv jednog starijeg iskusnog adventiste da počnu sa proučavanjem, rečeno mu je kako oni to rade samo kad im „kaže duh“. Vrijeme je tako prolazilo u neobaveznim i sporednim razgovorima, a „duh“ je izgleda bio prispao.

Kad ljudi zavise od subjektivnog vjerskog tripa ove vrste, a nađu se u grupi, otvaraju se dvije opcije:
1) Da onaj koga je prvog „pokrenuo duh“ vodi glavnu riječ, a ostali da se pokore njegovom subjektivnom osvjedočenju.
2) Da ostali dovedu u pitanje ovog „duhovnika“ i svako radi po svom ličnom osvjedočenju.

Tako ova vrsta „duhovnosti“ samo izaziva podjele i nepovjerenje među ljudima.
Zbog toga kod klejtonovaca postoji jako puno pod sekti koja svaka ima neku svoju osobenost, što i sami donekle priznaju. Sekta se dalje množi po principu partenogeneze (kao rakovi) u mnoštvo manjih sekti.

Druga, takođe jako bitna stvar koju ljudi moraju razumjeti je da ako odvojite hrišćanstvo od sveukupne biblijske religije, ono postaje pogodna platforma za svakojake moguće jeresi i duhovne tripove. To istorija hrišćanske religije, kao i stanje u današnjem hrišćanstvu, nedvosmisleno pokazuje. Da bi ovo ilustrovali, daću jedan primjer. Poznato je da su klejtonovci veliki „borci protiv legalizma“. Pod legalizmom podrazumijevaju privrženost Zakonu Božjem u bilo kojem smislu, osim da se on pod Novim Savezom „nalazi u srcu“ (podložan upravi „duha“).

Zamislimo da u nekoj državi žive ljudi koji se svi izjašnjavaju kao hrišćani. Novorođeni. I onda ta država izjavi kako joj nije potreban nikakav zakonodavni ni krivično-pravni sistem. Šta bi se desilo sa takvom državom, čak iako bismo izuzeli bilo kakvu mogućnost spoljašnje prijetnje?

Oni koji malo prate situaciju, mogu zapaziti da klejtonovci ne privlače kao magnet samo različite profile pređašnjih nestabilnih osoba ili dokazanih sektaša (na primjer, osoba koje su od molitvi pravili trip, onih koji vjeruju da se iz Otkrivenja ništa do sada nije ispunilo, ravnozemljaše i sl.) već takođe i neke tvrde legaliste (u negativnom smislu te riječi).

Uspon Klejtona i njegovih svjedoka poklopio se sa vremenom kad su ljudi počeli da se osvješćuju po pitanju Božjeg identiteta odnosno shvatanja da ni Biblija niti učenja Adventnog pokreta ne podržavaju dogmu o trojstvu. I to sigurno ne može biti slučajno. Jedna od omiljenih strategija Sotone kad ljudi razotrkriju i odbace jednu zabludu je da ih u entuzijamu i euforiji odvede u drugu. Najveći broj ljudi oni su zavrbovali upravo preko antitrinitizma koji im je služio kao front za polagano uvlačenje u njihove glavne jeresi, oko čega se i vrti cijela ta priča.

Ali na žalost većina vjernika nema izgrađenu svijest o važnosti spoznaje i držanja cjelokupne istine, što je glavna karakteristika po kojoj se djelovanje i osvjedočenje Duha Božjeg razlikuje od prevara zasnovanih na mješavini istine i zablude.

Upravo nesloga kod klejtonovaca i razna subjektivna neodrživa mišljenja i lična „istraživanja“ (tipa treba li držati subotu), uz nepovjerenje i nepoštovanje davno utvrđenih i provjerenih osnovnih istina, svjedoče koliku štetu oni nanose Božjem djelu. Oni prosto poruše standarde i definicije istine, a sledbenici ostaju prepušteni subjektivnim tripovima i vođstvu „duha“, tačnije duhova spremnih da ugađaju ličnim neposvećenim sklonostima.

Ljudi moraju znati da nije dovoljno to što neko propagira jednu važnu istinu da im se zbog toga pokloni povjerenje. To bi bilo isto kao da kažemo Kuran je u redu zato što uči monoteizmu, postojanju jednog Boga, a da ne provjeravamo druge stvari.

Na žalost, ta grupa gurua veoma lukavo nastupa, toliko da čak ni mnogi koji su godinama s njima sarađivali oko antitrinitizma u stvari ne znaju šta oni zapravo uče i vjeruju.

Biblija nas nigdje ne poziva da flertujemo sa jereticima ili da sarađujemo s njima u onim tačkama gdje se slažemo. Biblija kaže:
„Čovjeka jeretika kloni se nakon prve i druge opomene, znajući da je takav zastranio i da griješi, i da je tako sam sebe osudio.“ (Titu 3:10,11; uporedi sa 2. Korinćanima 13:2-5)
„Ko god prestupa i ne ostaje u Hristovom učenju, nije od Boga. Ko ostaje u nauci Hristovoj, taj ima i Oca i Sina. Ako neko dođe k vama, a ne donosi ovo učenje, ne primajte ga u svoj dom niti ga pozdravljajte. Jer ko ga pozdravlja učestvuje u njegovim zlim djelima.“ (2. Jovanova 1:9-11)