DOKAZI (OT)PADA ADVENTISTIČKE CRKVE

Rečeno je da se Gospod ne mijenja (Malahija 3:6). Vjerovatno je ovo bilo pretjerano oduševljeno zapažanje „glasnogovornika“ bez problema stavljajući riječi u Božja usta. Jedan drugi pisac je pripisao zasluge istom Bogu što je obećao da će „pohoditi bezakonje očeva na djeci do trećeg i četvrtog koljena“ (Izlazak 20:5 KJV). Ali kada su se ljudi pobunili protiv uočene nepravde ovog edikta, Bog je „promijenio“ svoje mišljenje. Sveto pismo ga navodi da se odriče ideje generacijskih/korporativnih grijeha i prenosi odgovornost jer je drugačije vrijeme zahtijevalo promjenu. I sa guštom jednakim njegovom prvobitnom obećanju, ovaj isti Bog je prihvatio zasluge individualne odgovornosti, očito odričući se svog prethodnog stava.

Jeremija bi se složio sa Ezekijelom: „Ljudi više neće govoriti: ‘Roditelji su jeli kiselo grožđe, a deci su trnuli zubi.’ Umjesto toga, svako će umrijeti za vlastiti grijeh; ko god bude jeo nezrelo grožđe, njemu će trnuti zubi.“ (Jer. 31:29–30 NIV) Dok su Ezekijelove i Jeremijine neposredne brige bile promjene zahtjeva sa grupne na individualnu odgovornost, osnovna premisa ostaje da je Bog u čije ime su govorili dinamičan i da se „mijenja“ s vremenom. Stoga, crkva treba da obrati pažnju i da se ne oslanja previše na ideološku prednost, ili da su njena učenja prožeta tradicijom ili su proširena uvidima Elen Vajt. Umjesto toga, trebali bismo biti otvoreni i dobrodošli promjenama kako se naše znanje povećava…

Posle ovog uvoda, autor članka najavljuje da posle Teda Vilsona, čiji mandat se bliži kraju, crkva treba uradi reforme osnovnih vjerovanja: 1) spasiti one koji se mogu spasiti i 2) odbaciti one koji se ne mogu popraviti.

Za OV #14 (Jedinstvo u tijelu Hristovom) navodi da ga treba očistiti od diskriminacije prema ženama, uvesti zaređivanje žena itd. OV #18 (Dar proroštva) treba redefinisati jer su od 1970-1980-ih saznali da su neki materijali EGV prepisani od drugih ljudi a ne direktno nadahnuće od Boga. To bi je humaniziralo i zapravo bi je moglo pozicionirati kao boljeg pisca, a ne „samo“ nadahnuće.

Dalje kaže, postoji i nekoliko drugih koje nikakva masaža ne može spasiti. OV #6 (Stvaranje) se mora osloboditi od učenja o mladoj Zemlji, jer već imaju kontradikciju u školama da se u nižim razredima i u crkvi uče da je zemlja stara oko 6.000 godina, a u srednjoj školi i kasnije da je zemlja stara milijardama godina, što je ispravno jer je svijet prihvatio dobre dokaze pa i crkva treba priznati realnost.

OV #24 (Istražni sud)? Sada je to uglavnom lažna pozicija jer, nakon  Glacier Viewa, više ga ne predajemo aktivno. Ovo je pozicija koja je sada izgubila na značaju. Ali sjeme za njegovu propast posijano je prije skoro 15 decenija na  sjednici Generalne konferencije u Mineapolisu 1888. Tamo smo prihvatili jevanđeosku istinu da smo opravdani samo vjerom. A zakoni – i ceremonijalni i moralni – nemaju spasonosnu funkciju. Od tada smo klackali između prvenstva opravdanja i posvećenja, u zavisnosti od teoloških naklonosti crkvenih vođa. Progresivno nastrojeni lideri, doduše malobrojni, bili su skloniji opravdavanju; konzervativci su isticali posvećenje i zakon. Ideja istražnog suda je povratak na našu fascinaciju zakonskom poslušnošću prije 1888. Ako bismo se pridržavali zakona što je moguće savršenije, sigurni smo u spasenje. Otuda potreba za knjigama na nebu sa zapisima o našem ponašanju, bilansom koji pokazuje dobra djela s jedne strane i loša s druge strane. Dezmond Ford se usprotivio ovom pokušaju da se spase dobrim ponašanjem, mnogo više od pogrešnih pretpostavki o Danilu 8:14. Istražni sud je loša ideja po mnogim osnovama, ali najgore je to što drži sljedbenike vječno nesigurnima u svoje spasenje, jer se Hristovoj izjavi „Svršeno je“ zaista ne vjeruje.

Aleksandar Petrović - iskustvo u snu from Institut za izučavanje religije on Vimeo.

PavleS (citat):

Aleksandar Petrović - iskustvo u snu from Institut za izučavanje religije on Vimeo.

Aleksandar Petrović - iskustvo u snu - jedan primjer kako izgledaju iskustva adventista za koja tvrde da su kontakti sa Bogom.

Adventisti pod lupom: crkva, sekta, kult,ili nešto drugo?

Da bi se doneo pravilan zaključak potrebno je zaroniti dublje u adventistički „svet". Tada će svako ko ovo čita za sebe moći da donese relevantni zaključak. Šta se zaista tamo dešava u stvarnosti, bez stereotipnog razmišljanja i nagađanja?
Adventisti su u globalu upadljivo nesavršeni ljudi sa savršeno dobrom pričom. Taj raskorak između života koji je daleko od savršenstva i priče koja je idealno složena izgleda užasno odbojno i utopijski. Svaka čast retkim izuzecima kojih ima veoma malo kao i svuda na svetu, ali generalno adventistima nije potreban nikakav stereotip jer oni sami sebe razapinju sa već pomenutim raskorakom između onoga što govore i žive. Toliko su dobri u tome da im neprijatelj nije potreban. Društvo se boji njihovog uticaja, ali nije svesno da njihov broj rapidno opada. Crkve im ostaju bez vernika, i polako umiru. U mnogim mestima su Crkve koje adventisti imaju već odavno prazne i zapuštene. Crkve koje su „još uvek u funkciji" imaju negativni priraštaj i polako idu ka gašenju. To predstavlja perspektivu za prodaju velikog broja nekretnina koje „upravitelji crkve" imaju na raspolaganju. U prilog priči o gašenju crkava ne svedoče samo mnogi prazni objekti ili oni koji imaju mali broj vernika, već i činjenica da se zbog rapidnog opadanja finansija i vernika ukidaju i centri koji su nekada postojali (sever, jug i zapad) i adventistička crkva doživljava centralizaciju jer će umesto dosadašnjih centara : Niša, Novog Sada, i Banja Luke, ostati samo Beograd kao centar svega. U Beogradu je inače vrhovni centar koji adventisti zovu jugoistočna evropska unija https://www.adventisti.net/tag/jugoistocna-evropska-unija/
Upravitelji crkve koji rade u ovoj uniji žive neku vrstu „prestižnog" života jer samo oni imaju pravo da zaposle i svoje žene u istoj centrali, pa je zbog toga ova unija raj samo za „odabrane". Interesantno je da ta centrala i dalje opstaje dok se drugi entiteti gase zbog navodnog „nedostatka novca i vernika", ali ako pogledate samo vozne parkove upravitelja adventističke crkve, videćete da oni ovu krizu ne osećaju i da nisu mnogo pogođeni ovakvim dešavanjima. Dok slušate njihove biblijske besede o „skromnosti" imajte na umu njihov otmeni vozni park, i tek tada nećete razumeti priče o hrišćanskoj skromnosti, davanju i potrebi da svoj novac, i nekretnine poverite crkvi- čitaj Bogu...
Takođe upravitelji adventističke crkve na mnogo načina čine da crkva ne odiše skromnošću, već nadmenošću. Adventistička crkva npr. ima svoj Fakultet u Beogradu, i on se zove „Teološki fakultet" https://www.tfb.edu.rs/
Nema državnu akreditaciju i diploma ovog fakulteta ne vredi nigde osim u adventizmu. Ipak da biste završili ovaj fakultet potrebno je da imate samo skromnih 10.000 evra samo za školarinu hranu i smeštaj na fakultetu! Ovde nisu uračunati drugi dodatni lični troškovi kojih ima prilično.Fakultet koji nije akreditovan od strane države traje 4 godine i za svaku godinu vam je potrebno 2.500 evra! Na stranu priča o skromnosti, jer onaj ko ovo čita ne može a da se ne zapita kakve sve akreditovane studije može završiti kao vanredni student sa 10.000 evra! I još da mu ostane kusura.... Dakle, ukoliko želite diplomu neakreditovanog fakulteta i titulu roba sistema, potrebno je samo 10.000 evra za školarinu, samo 4 godine napornog rada i učenja, polaganje oko 60 ispita, a o drugim stvarima da ne pričamo.
Ukoliko želite da postanete vernik ove crkve, potrebni su vidljivi znaci, među kojima je i to da doživite „katarzu", zatim da se pokažete dostojnim vernika tako što ćete služiti crkvi i pomagati je finansijski. Naravno morate proći i doktrinarni monitoring i prihvatiti sva učenja crkve ukoliko želite da budete njen vernik. Skromnost koja nije zaštitni znak adventista, ne ogleda se samo u njihovim visokim standardima ili onima koji su već navedeni (ekstra skupi vozni parkovi upravitelja, ili školarine od kojih možete da se onesvestite) već i u načinu razmišljanja gde dominira crta oholosti. Adventisti smatraju da su jedina i prava crkva i ukoliko želite da budete kršteni, vi morate javno priznati pred crkvom da je adventistička crkva jedina prava crkva sa jedinim ispravnim učenjem. To je jedan od uslova za krštenje a ima ih mnogo više. Pri tom mnogi od tih uslova nemaju biblijsku potporu i tu se vidi jasan problem. Morate javno dati obećanje da ćete podržavati crkvu svojim učešćem u njenom radu, kao i davanjem finansija kao i to da prihvatate proročicu Elen Vajt. Primera radi u Bibliji je zapisano da je Jovan krstitelj dok je stajao u reci Jordan pozivao ljude na krštenje u ime pokajanja i oproštenja greha radi spasenja. Nigde tu nije bilo crkvenih filozofija.
Adventistička crkva naglašava to kako se sva njena učenja temelje na Svetom pismu i da su oni „slobodni" od tradicije, dok se na svakom koraku sapliću o svoju tradiciju u vidu Elen Vajt, i mnogih nebiblijskih propisa koje su uveli u svoj „crkveni Pravilnik", kao i o nekim manje važnim ali za njih tradicionalno veoma bitnim detaljima (ako posetite više adventističkih crkava videćete da se službe razlikuju po satnici u kojoj počinju- tradicionalno se ne menjaju, načinu službe gde postoje varijacije dok jedni sede drugi kleče na molitvama itd.).
Adventistička crkva veoma jasno naglašava ideju „svetosti", ali ipak u toj crkvi pristup oltaru ima svaki vernik, i muškarci i žene. U drugim crkvama se po tom pitanju „zna red", i samo sveštenik može pristupati oltaru.
U prilog svojoj oholosti adventisti naglašavaju da imaju „najbolje" uređenje crkvenih struktura. Možda su im zbog toga crkve prazne, i pred gašenjem? U realnosti u svakoj adventističkoj crkvi bilo da ima par vernika ili nekoliko desetina vernika uvek imate istu sliku. Jedna mala grupa ljudi povezana rodbinskim ili nekim drugim vezama je dominatna u crkvi. Ništa ne može da se desi bez njihovog odobrenja i saglasnosti. Oni su u bliskoj vezi sa upraviteljima crkve putem kojih kontrolišu čak i sveštenike koji su na službi u crkvama. Ti „dominanti" ljudi povezani sa upraviteljima adventističke crkve su prilikom izbora upravitelja, predstavnici svojih crkava i putem njih upravitelji crkava veoma lako mogu da izvrše uticaj.
Prilikom izbora novih upravitelja crkve predstavnici crkava koji glasaju nemaju pravo da to učine tajno, već moraju da se izjašnjavaju javno podizanjem ruku, jer samo tako može da se proveri njihova odanost upraviteljima. Ako uzmemo za primer da vecina država ima veliki broj glasača i da svaki glasač ima pravo na privatnost u toku izbora, onda izgleda sasvim mizerno uskraćivanje prava na privatnost prilikom glasanja u crkvi i to za broj od samo 300 glasača koji predstavljaju crkve. Isto tako na državnom nivou imate listu od bar minimum 10 kandidata koji su u konkurenciji, dok u adventističkoj crkvi imate samo jednog kandidata čije ime se predlaže za glasanje. Zaista čudno izgleda pobediti u trci gde si samo ti takmičar. Ono što uopšte ne izgleda u redu je ta ideja takmičenja „istovremeno" sam sa sobom.
Za vreme leta adventistička crkva organizuje ljude za prodaju knjiga na crnogorskom primorju. Knjige se štampaju i distribuiraju uglavnom iz adventističkih knjižara, „Preporod" i „Euro dream".

https://www.eurodream.rs/
https://preporod.rs/
Oni koji žele da zarade novac na crno bivaju regrutovani i onda po najvećoj sparini vuku brdo knjiga i časopisa po plažama i spopadaju turiste. Naravno većinom su tu naslovi knjiga koji se tiču psihologije, zdravlja, i drugih stvari tako da ne treba da se plašite da će vas potkačiti religijski. Ipak su novac i zarada u prvom planu. Nakon završenog leta adventisti se hvale kako su prodali preko 10.000 knjiga na moru, ali je pitanje ko plaća sav taj porez, i na koji način adventistička crkva i knjižara Preporod iz Srbije prenose čitave kontigente knjiga u Crnu Goru?
Adventisti su takođe jedina verska zajednica koja je osnovala udruženje građana i sakrila se iza njega. Konkretno je reč o Udruženju Život i zdravlje čije je sedište u centralnom registru APR-a upisano ni manje ni više nego na adresi centrale Crkve Radoslava Grujića 4 Beograd.
Na sajtu APR-a, klikom na tačku 5 videćete da je sedište ovog udruženja na adresi sedišta centrale hrišćanske adventističke crkve u Beogradu, Ul. Radoslava Grujica 4.
Sekretar ovog udruženja je čovek koji je ustvari jedan od službenika u centrali crkve. Svi volonteri u tom udruženju su samo i isključivo adventisti. Što bi neko rekao „pitam te zašto?". Možda zbog toga što su naučeni da krše pravne i zakonske norme sakrivajući se iza religijskih zidova.
Ovo je nešto mnogo ozbiljnije i transparentnije u odnosu na bilo koji stereotip i šuplju priču. Ovo su realno adventisti, „a vi kako ste?"
Očekujem da prvi adventista koji pročita ovu vest proširi ostatku zajednice i da se daju u akciju demantovanja. A vi dragi čitaoci, proverite sami detalje koji su navedeni. A ja ću uraditi svaki update koji je potreban sa još detalja koji će vam pomoći da adventiste stavite pod „lupu" i sami proverite ko su zaista oni. Crkva, sekta, kult ili nešto drugo? Procenite sami.

Uvodni dio iz knjige Stiva Dejlija „WHITE ESTATE FRAUD“

Danas u našem svijetu postoji previše oblika vjerskog zlostavljanja, ali ovaj svezak posvećen je razotkrivanju jedne od najskandaloznijih i najnepoznatijih studija slučaja na koje sam ikada naišao u tom pogledu. Slučajno sam otkrio prevaru dok sam dobijao povratne informacije od grupe čitalaca na svojoj Facebook stranici. Rođakinja jednog od počinilaca prevare podijelila je neke informacije koje do sada nisam čuo, a dok sam istraživao njene komentare, shvatio sam da ova neispričana priča zaslužuje da bude razotkrivena.

White Estate je osnovan 1915. godine, ubrzo nakon smrti „proroka“ osnivača Crkve adventista sedmog dana, Elen G. Vajt. Svrha Zaostavštine bila je organizovanje, distribucija i kompilacija dodatnih knjiga iz Eleninih spisa – i neslužbeno, zaštita i promovisanje Eleninog imena i djela u budućnosti. Dva primarna lidera White Estatea u decenijama nakon njegovog osnivanja bili su Elenin sin Vili, koji je bio na čelu White Estate do svoje smrti 1937. godine, i Elenin unuk Artur, koji je naslijedio svog oca. Skriveni rad Artura Vajta igraće veoma istaknutu ulogu u ovoj knjizi.
U svojoj monumentalnoj šestotomnoj biografiji Elen Vajt, koju adventisti smatraju „definitivnom“, Artur je u prvom tomu izjavio da je jedan od njegovih ciljeva bio da piše sa „takvim detaljima i sa takvom dokumentacijom koja će ispuniti očekivanja naučnika.“ Nakon što sam prošao kroz ovu mukotrpnu apologetiku, učinilo mi se zanimljivim što je autor propustio da pomene male detalje kao što je Elenin životni obrazac nepoštenja; laganje o „vizijama“; izmišljanje „vizija“ koje su lažno osuđivale druge; kontrolu, manipulisanje i finansijsko iskorištavanje svojih članova crkva u plagiranju drugih autora i traženje najvećih honorara od knjiga koje je ukrala od drugih; lažno pripisivanje Bogu svih vrsta netačnih, štetnih i rasističkih pogleda; i iznosi bogohulne tvrdnje za sebe.

Godine 2020. objavio sam Psihobiografiju Elen Vajt, glavne vjerske ikone koja je bila uključena u značajno vjersko zlostavljanje koje je uglavnom bilo nepoznato široj populaciji, kao i velikoj većini od preko 20 miliona članova denominacije čiji je ona bio „prorok“/osnivač. Nakon ove publikacije, čuo sam od doslovno hiljada pojedinaca koji su smatrali da su doživjeli neki oblik vjerskog zlostavljanja od strane ovog „proroka“ ili pokreta koji je pokrenula kroz svoje navodne „vizije“ i navodno Bogom datog autoriteta i otkrića.

Jedna od žrtava zlostavljanja koje sam upoznao kroz ovaj proces bila je divna žena po imenu Nensi Pejdž, čija je baka Keri Džonson bila u dosluhu sa Arturom Vajtom da izmisli čitavu knjigu, Ja sam bila Kenrajtova sekretarica, kako bi pokušala da uništi nekadašnjeg Eleninog najopasnijeg kritičara, D. M. Kenrajta. Moja knjiga, napisana uz Nensinu pomoć, po prvi put razotkriva ovu skandaloznu prevaru. Dokazi da Keri Džonson nikada nije ni upoznala D. M. Kenrajta su neodoljivi, kao što ćete vidjeti na sledećim stranicama. Ipak, to nije spriječilo Keri, Artura Vajta (proglašenog istoričara i učenjaka) i Adventističku crkvu, koja je agresivno reklamirala ovu knjigu, da počine atentat najvišeg reda. Vežite pojaseve dok krećemo u dobro dokumentovanu priču u koju je teško povjerovati.

Ali prvo ću ukratko podijeliti svoje uvjerenje i životno iskustvo, za koje se nadam da će me kvalifikovati da se pozabavim ovom teškom, snažnom i relevantnom temom. Trenutno sam autor dvadeset sedam knjiga, a ova je dvadeset osma. Deset mojih knjiga se direktno bavi Elen Vajt i adventizmom sedmog dana, a sve se bave religijom, psihologijom i istorijom, tri discipline koje sam predavao na univerzitetskom nivou tokom svoje dvadeset četiri godine na fakultetu Univerziteta Loma Linda i La Siera Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji. U tom periodu bio sam i kapelan u kampusu i pastor, uključen u mnogo savjetovanja. Licencirani sam psiholog od 1992. godine i doktorirao sam psihologiju, kao i magistrirao istoriju i doktorirao religiju na teološkoj školi Klermont, gdje je moja disertacija integrisala istoriju i religiju u vezi s Elen Vajt i adventizmom. Odradio sam deset godina postdoktorskog rada na UCLA, gdje sam radio na polju istraživanja i liječenja zavisnosti, prije nego što sam otišao u penziju 2020. da bih se koncentrisao na pisanje. Nadamo se kao autori da će ovo djelo biti od pomoći mnogima koji su se borili sa vjerskim zlostavljanjem od strane kultne i obmanjujuće religije. Takođe se nadamo da će dati značajan doprinos literaturi o Elen Vajt, White Estate i adventizmu sedmog dana.

PREDGOVOR NENSI PEJDŽ, UNUKE KERI DŽONSON

Kada sam prvi put pročitala bakinu knjigu, Bila sam Kenrajtova sekretarica, imala sam dvadeset godina i još uvijek sam bila adventistkinja koja je vjerovala da je crkva jedina prava crkva i, naravno, da je Elen Vajt Božji glasnik. Keri Džonson je sebe smatrala stručnjakom za D. M. Kenrajta, uz pomoć Artura Vajta. Dobila je pohvale od velikih ljudi sa Generalne konferencije, što ju je učinilo zvijezdom.

Petnaest godina sam gledala kako Artur Vajt posjećuje baku u njenom domu, prvo u Najlsu u Mičigenu, a zatim u Berien Springsu u Mičigenu. Skrenuo bi do prilaza njene kuće u Berien Springsu u svom sjajnom crnom Linkolnu Kontinentalu sa samoubilačkim vratima, obučen u uštirkanu bijelu košulju, crno odijelo i sjajne crne cipele. Sjeo bi za bakin kuhinjski sto i malo ćaskao o njenoj knjizi, a onda bi počeo da ukazuje na ono što želi da popravi. Njegovo držanje bilo je veće od života, i to je uvijek bio njegov put ili autoput. (Uzgred, mrzio je djecu. Bili smo mu na putu.)

Keri, koliko znamo, nikada ni sa kim nije pričala o svom cilju da napiše knjigu o D. M. Kenrajtu. Naša porodica nikada nije čula njenu priču. Nismo čuli da njena braća i sestre govore o tome da radi za Kenrajta. Uopšte ne postoje dokumenti ili fotografije, niti se ona spominje u bilo kojoj knjizi ASD sve do najmanje pedeset godina nakon Kenrajtove smrti. U Kenrajtovim pismima i knjigama iz 1913. nikada nije navedeno da je imao sekretaricu.

Kada je Keri napustila Batl Krik, Mičigen, u ljeto 1913., napisala je u svojoj knjizi da ju je novi predsjednik Konferencije Južnog Ilinoisa unajmio da bude njegova sekretarica, počevši od 1914. Iako nema dokaza da je ikada radila za njega, znamo da je bila u tom području jer je upoznala Frenka Džonsona, mog djedu, dok je on dvije godine bio blagajnik Konferencije. Vjenčali su se, a potom selili nekoliko puta prije nego što se moj tata rodio.

U ovoj ćemo knjizi preispitivati uloge i Artura Vajta i Keri Džonson da odvoje istinu od laži odgovarajući na sledeća pitanja:
1. Zašto je Keri trebalo toliko vremena da započne svoje istraživanje?
2. Da li je Artur napisao većinu Kerine knjige? Ako nije, ko jeste?
3. Zašto je Keri odbila da vrati Kenrajtov dnevnik porodici Kenrajt?
4. Da li je Kerin rukopis ikada potvrđen?
5. Da li je Artur znao da su Frenk i Keri isključeni iz Adventističke crkve Najls, Mičigen?
6. Zašto se u predgovoru Kerine knjige tvrdi da su ona i Frenk bili adventisti na dobrom glasu?
7. Zašto je Kenrajtov dnevnik bio toliko vrijedan da White Estate nije voljan da ga objavi?

UVOD STIVA DEJLIJA

Godine 1971., adventistička kuća Review & Herald Publishing Association izdala je prvi primjerak knjige Keri Džonson, I Was Canright’s Secretary. Ovu knjigu je Adventistička crkva uveliko reklamirala i korištena je za ocrnjivanje lika najefikasnijeg kritičara Elen Vajt i Crkve ASD više od jednog stoljeća, D. M. Kenrajta. Autorka je tvrdila da ju je Kenrajt zakleo na tajnost, pa je uz knjigu izdato sledeće odricanje odgovornosti: „Zakleta na tajnost kada je bila zaposlena da pomaže D. M. Kenrajtu, gospođa Džonson, sada mnogo godina nakon njegove smrti, smatra da je više nije obavezana ovim obećanjem da će držati u strogoj tajnosti ono što je čula i vidjela tokom perioda dok je služila kao njegova sekretarica.“ To odricanje od odgovornosti – izdato od strane autora; tajni koautor, Artur Vajt, šef White Estate; izdavač; i Adventistička crkva, koja je neumorno promovisala knjigu – trebala je pročitati: „Materijal sadržan u ovoj knjizi u potpunosti je izmislio autor, uz veliku pomoć Artura Vajta. Ogromni istorijski dokazi pokazuju da autorka nikada nije ni srela D. M. Kenrajta, a još manje da je radila za njega, a ipak, Vajt i Džonsonova su se godinama dogovarali da objave ovaj napad sa predumišljajem radi uništavanja imena dobrog i nevinog čovjeka nakon njegove smrti.“ Ova knjiga će potkrijepiti ove tvrdnje.

Artur Vajt je rođen u privilegiji adventista sedmog dana. Bio je jedan od sedmoro braće i sestara rođenih od Vilijama K. i Etel Mej Vajt, i jedan od sedmoro unučadi rođenih od Elen G. Vajt, osnivačice ASD crkve, i njenog supruga suosnivača, Džejmsa Vajta. Ovo je knjiga o nevjerovatnom nepoštenju i nevjerovatnoj aroganciji Artura Vajta i njegovog kruga. Šta motiviše osobu – posebno onu koja vodi prestižni institut i tvrdi da je objektivan istoričar i naučnik – da se upusti u takvo nemoralno ponašanje? Zašto bi se osoba takvog statusa dogovarala sa ženom poznatom po svom nepoštenju, koja je isključena iz Crkve ASD zbog krađe sredstava kao službenica crkve, kada je to uključivalo tako očigledne rizike? Očigledno, Artur je bio svjestan rizika, s obzirom na to da je nastojao da svoje ponovljene sastanke s autorkom i svoje učešće u autorstvu zadrži u tajnosti.

U svojoj poslednjoj knjizi, Ellen G. White: A Psychobiography, istražio sam da li su ponovljene optužbe za prevaru i patologiju upućene protiv Elen Vajt, tokom i nakon njenog života, izdržati istorijsko i psihološko ispitivanje. Nakon opsežnog istraživanja, bio sam primoran da zaključim na osnovu izvorne dokumentacije i neodoljivih istorijskih dokaza da je ova vjerska ikona zaista bila prevarant i žena koju muči ekstremna patologija. Ono što sam našao najupečatljivije u svom istraživanju je da uprkos njenim životnim obrascima nepoštenja, obmane, prevare, plagijata, finansijske eksploatacije, lažnog osuđivanja ljudi u ime Boga kroz lažne „vizije“, apsolutne tvrdnje o autoritetu i grubo lažno predstavljanje Boga vizionarskim tvrdnjama ova žena je ipak uspjela preživjeti sve svoje kritičare i da je Crkva ASD uzdigne kao vjersku ikonu. Dio razloga za to je bio taj što je Elen nastojala da izoluje sebe i svoju crkvu od glavne kulture i da nemilosrdno uništi one koji su dovodili u pitanje njene „vizije“ osuđujući ih novim „vizijama“.

Drugi razlog, kako ja to vidim, je taj što su Elenini početni sledbenici svi prihvatili mileritsku poruku iz 1840-ih: da će se Isus Hrist vratiti na zemlju i da će svijet završiti 22. oktobra 1844. Oni su bili toliko uloženi u ovo lažno učenje da su, kada je propalo, svi bili duboko razočarani i očajnički tražeći nešto drugo u šta će vjerovati. Sedamnaestogodišnja vizionarka Elen Harmon (kasnije Vajt) ispunila je tu očajničku potrebu tvrdeći da je imala viziju (koju je uglavnom plagirala od Džozefa Tarnera, autor smiješnog izdanja iz 1800-ih Nada Izraela) koji je ukazao da su bili u pravu kada su vjerovali u datum oktobar 1844., da je vrijeme probe zatvoreno za cijeli „zli svijet“ na taj datum i da će samo oni biti spašeni sve dok ne napuste ovu malu grupu. Nakon sedam godina lažnih proročanstava u tom smislu, Elen i njen suprug izbrisali su njena neispunjena proročanstva iz njenih spisa i fokusirali se na njene „vizije“, što je privuklo nove ljude koji su se željeli osjećati posebno. Mala grupa od oko 150 do tada je počela prilično brzo da raste. Preobraćenicima je rečeno da oni čine pravu „Božju Crkvu ostatka“ poslednjih dana i da sve druge crkve, protestantske i katoličke, čine „Vavilon“.

Ljudska priroda je takva da se ljudi žele osjećati posebno. Oni žele vjerovati da su oni u „u grupi“ i da su drugi izvana i gledaju unutra. Dakle, kada ih možete uvjeriti da vam je Bog pokazao „vizije“ koje dokazuju da je to istina, određeni dio će biti visoko motivisan da prihvate takva učenja; dakle, privlačnost kultova. Upravo je ovo okruženje omogućilo Elen Vajt da uništi svoje klevetnike osuđujući ih kroz „vizije“ koje podržavaju njeni sledbenici. Tako je stekla sve veći autoritet, prava, bogatstvo, moć, uticaj, privilegije (privilegija Vajtovih) i čast, uprkos sve većem nepoštenju i licemjerju u sopstvenom ponašanju. O ovoj matrijarhalnoj privilegiji svjedočili su njen sin Vili i njen unuk Artur, koji će, kao što je ranije navedeno, postati čuvari statusa i autoriteta „proroka“ nakon njene smrti kroz svoje pozicije kao vođe White Estate u prvih šest decenija njenog postojanja (1915–1977). Ovo ima sve veze sa pretpostavkom i pravom koje vidimo u životu Artura Vajta nakon što je naslijedio svog oca, Vilija, na čelu Zaostavštine 1937.

Elen Vajt je tokom svog života bila uspješna u manipulisanju i eksploataciji svojih sledbenika putem „pobožne“ prevare i lažnih vizija, tako da nije iznenađujuće da je Artur, ohrabren uspjehom svoje bake, usvojio sličan životni pristup „cilj opravdava sredstvo“. Bio je toliko uložen u održavanje „uspješnog mita“ proročice da nije mogao zamisliti da bude razotkriven više nego što je mogao zamisliti da će njegova baka biti razotkrivena. To objašnjava njegovu aroganciju i drskost dok se upuštao u rizična i nepromišljena ponašanja koja bi kod normalnih ljudi izazvala jezu, ili barem da razmišljaju o mogućim posledicama svojih neopreznih postupaka. Ali Artur je otišao u grob tvrdeći da je napisao konačnu višetomnu biografiju svoje bake i potajno vjerujući da je efikasno zaštitio njenu ranjivu reputaciju svojim zlim i obmanjujućim poslovima sa Keri Džonson. Ova knjiga je posvećena tome da ispravi stanje i omogući objektivnim čitaocima da sami vide i odvagaju istorijske dokaze.

U prvom poglavlju će se raspravljati o konceptu „velike laži“ i kako se ona primjenjuje na adventizam, Elen Vajt, Keri Džonson i Artura Vajta. Poglavlje 2 će razmotriti zašto je Dadli Kenrajt bio tolika prijetnja Elen i osvrnuti se na bliske odnose koji su nekada imali prije nego što se Elen okrenula protiv njega, crkva ga je napala, a on je odgovorio. Poglavlje 3 će razotkriti duboko nepošteni lik i postupke Keri Džonson, mnogo prije nego što je njena knjiga objavljena. Poglavlje 4 će istražiti fascinantnu sagu o tome kako je Keri planirala i izvela unaprijed smišljeni plan da ukrade Kenrajtov dnevnik od njegove porodice pod lažnim izgovorom i kako bi osigurala da nikada neće moći da ga povrate, dok pripisuje sve vrste podmuklih i lažnih optužbi protiv Kenrajta koji su navodno bili zasnovani na tome. Peto poglavlje će istražiti ulogu Normana Dautija, autora Kenrajtove istinske biografije, Slučaj D. M. Kenrajta, i kako su ga Artur Vajt i White Estate maltretirali i prijetili mu. Ovo poglavlje više nego bilo koje drugo pruža dokaz da Džonsonova nikada nije srela Kenrajta. U 6. poglavlju ćemo ispitati skriveni odnos između Artura Vajta i Keri Džonson u ulogama koje su igrali kao očajnički dogovarači protiv istine.

U 7. poglavlju ćemo pogledati uvjerljive dokaze koji pokazuju da je knjiga Keri Džonson zapravo bila potpuna izmišljotina i da ona nikada nije ni srela D. M. Kenrajta, a još manje poznavala ili radila za njega. Poglavlje 8 će istražiti namjerni nemar rukovodstva ASD i Review & Heralda u njihovom propustu da provjere knjigu, kao i spremnost članstva ASD da je uopšteno prigrle kao da je apsolutna istina. U 9. poglavlju pokušaću da uradim psihološku analizu Keri Džonson na osnovu istorijskih dokaza i njenog porodičnog svjedočenja. U 10. poglavlju pokušaću da napravim mini-psihobiografiju Artura Vajta, poredeći ga sa njegovom bakom. Poglavlje 11 će objektivno pogledati D. M. Kenrajta, za razliku od travestije koju su ponudili Keri Džonson i Artur Vajt. I na kraju, u 12. poglavlju će se raspravljati o važnosti i potrebi za ovom knjigom sumirajući njene glavne tačke i nudeći svoje zaključke.

PavleS (citat):Adventisti sedmog dana probudite se! Buđenje je bolno ali neophodno.
Da je slavna proročica predvidjela pojavu interneta sigurno bi bila opreznija i ona i njeni promoteri-zaštitnici lika i djela. Ali fakat internet sahrani sekte i kultove.

Uvodni dio iz knjige Stiva Dejlija „WHITE ESTATE FRAUD“

Danas u našem svijetu postoji previše oblika vjerskog zlostavljanja, ali ovaj svezak posvećen je razotkrivanju jedne od najskandaloznijih i najnepoznatijih studija slučaja na koje sam ikada naišao u tom pogledu. Slučajno sam otkrio prevaru dok sam dobijao povratne informacije od grupe čitalaca na svojoj Facebook stranici. Rođakinja jednog od počinilaca prevare podijelila je neke informacije koje do sada nisam čuo, a dok sam istraživao njene komentare, shvatio sam da ova neispričana priča zaslužuje da bude razotkrivena.

White Estate je osnovan 1915. godine, ubrzo nakon smrti „proroka“ osnivača Crkve adventista sedmog dana, Elen G. Vajt. Svrha Zaostavštine bila je organizovanje, distribucija i kompilacija dodatnih knjiga iz Eleninih spisa – i neslužbeno, zaštita i promovisanje Eleninog imena i djela u budućnosti. Dva primarna lidera White Estatea u decenijama nakon njegovog osnivanja bili su Elenin sin Vili, koji je bio na čelu White Estate do svoje smrti 1937. godine, i Elenin unuk Artur, koji je naslijedio svog oca. Skriveni rad Artura Vajta igraće veoma istaknutu ulogu u ovoj knjizi.
U svojoj monumentalnoj šestotomnoj biografiji Elen Vajt, koju adventisti smatraju „definitivnom“, Artur je u prvom tomu izjavio da je jedan od njegovih ciljeva bio da piše sa „takvim detaljima i sa takvom dokumentacijom koja će ispuniti očekivanja naučnika.“ Nakon što sam prošao kroz ovu mukotrpnu apologetiku, učinilo mi se zanimljivim što je autor propustio da pomene male detalje kao što je Elenin životni obrazac nepoštenja; laganje o „vizijama“; izmišljanje „vizija“ koje su lažno osuđivale druge; kontrolu, manipulisanje i finansijsko iskorištavanje svojih članova crkva u plagiranju drugih autora i traženje najvećih honorara od knjiga koje je ukrala od drugih; lažno pripisivanje Bogu svih vrsta netačnih, štetnih i rasističkih pogleda; i iznosi bogohulne tvrdnje za sebe.

Godine 2020. objavio sam Psihobiografiju Elen Vajt, glavne vjerske ikone koja je bila uključena u značajno vjersko zlostavljanje koje je uglavnom bilo nepoznato široj populaciji, kao i velikoj većini od preko 20 miliona članova denominacije čiji je ona bio „prorok“/osnivač. Nakon ove publikacije, čuo sam od doslovno hiljada pojedinaca koji su smatrali da su doživjeli neki oblik vjerskog zlostavljanja od strane ovog „proroka“ ili pokreta koji je pokrenula kroz svoje navodne „vizije“ i navodno Bogom datog autoriteta i otkrića.

Jedna od žrtava zlostavljanja koje sam upoznao kroz ovaj proces bila je divna žena po imenu Nensi Pejdž, čija je baka Keri Džonson bila u dosluhu sa Arturom Vajtom da izmisli čitavu knjigu, Ja sam bila Kenrajtova sekretarica, kako bi pokušala da uništi nekadašnjeg Eleninog najopasnijeg kritičara, D. M. Kenrajta. Moja knjiga, napisana uz Nensinu pomoć, po prvi put razotkriva ovu skandaloznu prevaru. Dokazi da Keri Džonson nikada nije ni upoznala D. M. Kenrajta su neodoljivi, kao što ćete vidjeti na sledećim stranicama. Ipak, to nije spriječilo Keri, Artura Vajta (proglašenog istoričara i učenjaka) i Adventističku crkvu, koja je agresivno reklamirala ovu knjigu, da počine atentat najvišeg reda. Vežite pojaseve dok krećemo u dobro dokumentovanu priču u koju je teško povjerovati.

Ali prvo ću ukratko podijeliti svoje uvjerenje i životno iskustvo, za koje se nadam da će me kvalifikovati da se pozabavim ovom teškom, snažnom i relevantnom temom. Trenutno sam autor dvadeset sedam knjiga, a ova je dvadeset osma. Deset mojih knjiga se direktno bavi Elen Vajt i adventizmom sedmog dana, a sve se bave religijom, psihologijom i istorijom, tri discipline koje sam predavao na univerzitetskom nivou tokom svoje dvadeset četiri godine na fakultetu Univerziteta Loma Linda i La Siera Univerzitetu u Južnoj Kaliforniji. U tom periodu bio sam i kapelan u kampusu i pastor, uključen u mnogo savjetovanja. Licencirani sam psiholog od 1992. godine i doktorirao sam psihologiju, kao i magistrirao istoriju i doktorirao religiju na teološkoj školi Klermont, gdje je moja disertacija integrisala istoriju i religiju u vezi s Elen Vajt i adventizmom. Odradio sam deset godina postdoktorskog rada na UCLA, gdje sam radio na polju istraživanja i liječenja zavisnosti, prije nego što sam otišao u penziju 2020. da bih se koncentrisao na pisanje. Nadamo se kao autori da će ovo djelo biti od pomoći mnogima koji su se borili sa vjerskim zlostavljanjem od strane kultne i obmanjujuće religije. Takođe se nadamo da će dati značajan doprinos literaturi o Elen Vajt, White Estate i adventizmu sedmog dana.

PREDGOVOR NENSI PEJDŽ, UNUKE KERI DŽONSON

Kada sam prvi put pročitala bakinu knjigu, Bila sam Kenrajtova sekretarica, imala sam dvadeset godina i još uvijek sam bila adventistkinja koja je vjerovala da je crkva jedina prava crkva i, naravno, da je Elen Vajt Božji glasnik. Keri Džonson je sebe smatrala stručnjakom za D. M. Kenrajta, uz pomoć Artura Vajta. Dobila je pohvale od velikih ljudi sa Generalne konferencije, što ju je učinilo zvijezdom.

Petnaest godina sam gledala kako Artur Vajt posjećuje baku u njenom domu, prvo u Najlsu u Mičigenu, a zatim u Berien Springsu u Mičigenu. Skrenuo bi do prilaza njene kuće u Berien Springsu u svom sjajnom crnom Linkolnu Kontinentalu sa samoubilačkim vratima, obučen u uštirkanu bijelu košulju, crno odijelo i sjajne crne cipele. Sjeo bi za bakin kuhinjski sto i malo ćaskao o njenoj knjizi, a onda bi počeo da ukazuje na ono što želi da popravi. Njegovo držanje bilo je veće od života, i to je uvijek bio njegov put ili autoput. (Uzgred, mrzio je djecu. Bili smo mu na putu.)

Keri, koliko znamo, nikada ni sa kim nije pričala o svom cilju da napiše knjigu o D. M. Kenrajtu. Naša porodica nikada nije čula njenu priču. Nismo čuli da njena braća i sestre govore o tome da radi za Kenrajta. Uopšte ne postoje dokumenti ili fotografije, niti se ona spominje u bilo kojoj knjizi ASD sve do najmanje pedeset godina nakon Kenrajtove smrti. U Kenrajtovim pismima i knjigama iz 1913. nikada nije navedeno da je imao sekretaricu.

Kada je Keri napustila Batl Krik, Mičigen, u ljeto 1913., napisala je u svojoj knjizi da ju je novi predsjednik Konferencije Južnog Ilinoisa unajmio da bude njegova sekretarica, počevši od 1914. Iako nema dokaza da je ikada radila za njega, znamo da je bila u tom području jer je upoznala Frenka Džonsona, mog djedu, dok je on dvije godine bio blagajnik Konferencije. Vjenčali su se, a potom selili nekoliko puta prije nego što se moj tata rodio.

U ovoj ćemo knjizi preispitivati uloge i Artura Vajta i Keri Džonson da odvoje istinu od laži odgovarajući na sledeća pitanja:
1. Zašto je Keri trebalo toliko vremena da započne svoje istraživanje?
2. Da li je Artur napisao većinu Kerine knjige? Ako nije, ko jeste?
3. Zašto je Keri odbila da vrati Kenrajtov dnevnik porodici Kenrajt?
4. Da li je Kerin rukopis ikada potvrđen?
5. Da li je Artur znao da su Frenk i Keri isključeni iz Adventističke crkve Najls, Mičigen?
6. Zašto se u predgovoru Kerine knjige tvrdi da su ona i Frenk bili adventisti na dobrom glasu?
7. Zašto je Kenrajtov dnevnik bio toliko vrijedan da White Estate nije voljan da ga objavi?

UVOD STIVA DEJLIJA

Godine 1971., adventistička kuća Review & Herald Publishing Association izdala je prvi primjerak knjige Keri Džonson, I Was Canright’s Secretary. Ovu knjigu je Adventistička crkva uveliko reklamirala i korištena je za ocrnjivanje lika najefikasnijeg kritičara Elen Vajt i Crkve ASD više od jednog stoljeća, D. M. Kenrajta. Autorka je tvrdila da ju je Kenrajt zakleo na tajnost, pa je uz knjigu izdato sledeće odricanje odgovornosti: „Zakleta na tajnost kada je bila zaposlena da pomaže D. M. Kenrajtu, gospođa Džonson, sada mnogo godina nakon njegove smrti, smatra da je više nije obavezana ovim obećanjem da će držati u strogoj tajnosti ono što je čula i vidjela tokom perioda dok je služila kao njegova sekretarica.“ To odricanje od odgovornosti – izdato od strane autora; tajni koautor, Artur Vajt, šef White Estate; izdavač; i Adventistička crkva, koja je neumorno promovisala knjigu – trebala je pročitati: „Materijal sadržan u ovoj knjizi u potpunosti je izmislio autor, uz veliku pomoć Artura Vajta. Ogromni istorijski dokazi pokazuju da autorka nikada nije ni srela D. M. Kenrajta, a još manje da je radila za njega, a ipak, Vajt i Džonsonova su se godinama dogovarali da objave ovaj napad sa predumišljajem radi uništavanja imena dobrog i nevinog čovjeka nakon njegove smrti.“ Ova knjiga će potkrijepiti ove tvrdnje.

Artur Vajt je rođen u privilegiji adventista sedmog dana. Bio je jedan od sedmoro braće i sestara rođenih od Vilijama K. i Etel Mej Vajt, i jedan od sedmoro unučadi rođenih od Elen G. Vajt, osnivačice ASD crkve, i njenog supruga suosnivača, Džejmsa Vajta. Ovo je knjiga o nevjerovatnom nepoštenju i nevjerovatnoj aroganciji Artura Vajta i njegovog kruga. Šta motiviše osobu – posebno onu koja vodi prestižni institut i tvrdi da je objektivan istoričar i naučnik – da se upusti u takvo nemoralno ponašanje? Zašto bi se osoba takvog statusa dogovarala sa ženom poznatom po svom nepoštenju, koja je isključena iz Crkve ASD zbog krađe sredstava kao službenica crkve, kada je to uključivalo tako očigledne rizike? Očigledno, Artur je bio svjestan rizika, s obzirom na to da je nastojao da svoje ponovljene sastanke s autorkom i svoje učešće u autorstvu zadrži u tajnosti.

U svojoj poslednjoj knjizi, Ellen G. White: A Psychobiography, istražio sam da li su ponovljene optužbe za prevaru i patologiju upućene protiv Elen Vajt, tokom i nakon njenog života, izdržati istorijsko i psihološko ispitivanje. Nakon opsežnog istraživanja, bio sam primoran da zaključim na osnovu izvorne dokumentacije i neodoljivih istorijskih dokaza da je ova vjerska ikona zaista bila prevarant i žena koju muči ekstremna patologija. Ono što sam našao najupečatljivije u svom istraživanju je da uprkos njenim životnim obrascima nepoštenja, obmane, prevare, plagijata, finansijske eksploatacije, lažnog osuđivanja ljudi u ime Boga kroz lažne „vizije“, apsolutne tvrdnje o autoritetu i grubo lažno predstavljanje Boga vizionarskim tvrdnjama ova žena je ipak uspjela preživjeti sve svoje kritičare i da je Crkva ASD uzdigne kao vjersku ikonu. Dio razloga za to je bio taj što je Elen nastojala da izoluje sebe i svoju crkvu od glavne kulture i da nemilosrdno uništi one koji su dovodili u pitanje njene „vizije“ osuđujući ih novim „vizijama“.

Drugi razlog, kako ja to vidim, je taj što su Elenini početni sledbenici svi prihvatili mileritsku poruku iz 1840-ih: da će se Isus Hrist vratiti na zemlju i da će svijet završiti 22. oktobra 1844. Oni su bili toliko uloženi u ovo lažno učenje da su, kada je propalo, svi bili duboko razočarani i očajnički tražeći nešto drugo u šta će vjerovati. Sedamnaestogodišnja vizionarka Elen Harmon (kasnije Vajt) ispunila je tu očajničku potrebu tvrdeći da je imala viziju (koju je uglavnom plagirala od Džozefa Tarnera, autor smiješnog izdanja iz 1800-ih Nada Izraela) koji je ukazao da su bili u pravu kada su vjerovali u datum oktobar 1844., da je vrijeme probe zatvoreno za cijeli „zli svijet“ na taj datum i da će samo oni biti spašeni sve dok ne napuste ovu malu grupu. Nakon sedam godina lažnih proročanstava u tom smislu, Elen i njen suprug izbrisali su njena neispunjena proročanstva iz njenih spisa i fokusirali se na njene „vizije“, što je privuklo nove ljude koji su se željeli osjećati posebno. Mala grupa od oko 150 do tada je počela prilično brzo da raste. Preobraćenicima je rečeno da oni čine pravu „Božju Crkvu ostatka“ poslednjih dana i da sve druge crkve, protestantske i katoličke, čine „Vavilon“.

Ljudska priroda je takva da se ljudi žele osjećati posebno. Oni žele vjerovati da su oni u „u grupi“ i da su drugi izvana i gledaju unutra. Dakle, kada ih možete uvjeriti da vam je Bog pokazao „vizije“ koje dokazuju da je to istina, određeni dio će biti visoko motivisan da prihvate takva učenja; dakle, privlačnost kultova. Upravo je ovo okruženje omogućilo Elen Vajt da uništi svoje klevetnike osuđujući ih kroz „vizije“ koje podržavaju njeni sledbenici. Tako je stekla sve veći autoritet, prava, bogatstvo, moć, uticaj, privilegije (privilegija Vajtovih) i čast, uprkos sve većem nepoštenju i licemjerju u sopstvenom ponašanju. O ovoj matrijarhalnoj privilegiji svjedočili su njen sin Vili i njen unuk Artur, koji će, kao što je ranije navedeno, postati čuvari statusa i autoriteta „proroka“ nakon njene smrti kroz svoje pozicije kao vođe White Estate u prvih šest decenija njenog postojanja (1915–1977). Ovo ima sve veze sa pretpostavkom i pravom koje vidimo u životu Artura Vajta nakon što je naslijedio svog oca, Vilija, na čelu Zaostavštine 1937.

Elen Vajt je tokom svog života bila uspješna u manipulisanju i eksploataciji svojih sledbenika putem „pobožne“ prevare i lažnih vizija, tako da nije iznenađujuće da je Artur, ohrabren uspjehom svoje bake, usvojio sličan životni pristup „cilj opravdava sredstvo“. Bio je toliko uložen u održavanje „uspješnog mita“ proročice da nije mogao zamisliti da bude razotkriven više nego što je mogao zamisliti da će njegova baka biti razotkrivena. To objašnjava njegovu aroganciju i drskost dok se upuštao u rizična i nepromišljena ponašanja koja bi kod normalnih ljudi izazvala jezu, ili barem da razmišljaju o mogućim posledicama svojih neopreznih postupaka. Ali Artur je otišao u grob tvrdeći da je napisao konačnu višetomnu biografiju svoje bake i potajno vjerujući da je efikasno zaštitio njenu ranjivu reputaciju svojim zlim i obmanjujućim poslovima sa Keri Džonson. Ova knjiga je posvećena tome da ispravi stanje i omogući objektivnim čitaocima da sami vide i odvagaju istorijske dokaze.

U prvom poglavlju će se raspravljati o konceptu „velike laži“ i kako se ona primjenjuje na adventizam, Elen Vajt, Keri Džonson i Artura Vajta. Poglavlje 2 će razmotriti zašto je Dadli Kenrajt bio tolika prijetnja Elen i osvrnuti se na bliske odnose koji su nekada imali prije nego što se Elen okrenula protiv njega, crkva ga je napala, a on je odgovorio. Poglavlje 3 će razotkriti duboko nepošteni lik i postupke Keri Džonson, mnogo prije nego što je njena knjiga objavljena. Poglavlje 4 će istražiti fascinantnu sagu o tome kako je Keri planirala i izvela unaprijed smišljeni plan da ukrade Kenrajtov dnevnik od njegove porodice pod lažnim izgovorom i kako bi osigurala da nikada neće moći da ga povrate, dok pripisuje sve vrste podmuklih i lažnih optužbi protiv Kenrajta koji su navodno bili zasnovani na tome. Peto poglavlje će istražiti ulogu Normana Dautija, autora Kenrajtove istinske biografije, Slučaj D. M. Kenrajta, i kako su ga Artur Vajt i White Estate maltretirali i prijetili mu. Ovo poglavlje više nego bilo koje drugo pruža dokaz da Džonsonova nikada nije srela Kenrajta. U 6. poglavlju ćemo ispitati skriveni odnos između Artura Vajta i Keri Džonson u ulogama koje su igrali kao očajnički dogovarači protiv istine.

U 7. poglavlju ćemo pogledati uvjerljive dokaze koji pokazuju da je knjiga Keri Džonson zapravo bila potpuna izmišljotina i da ona nikada nije ni srela D. M. Kenrajta, a još manje poznavala ili radila za njega. Poglavlje 8 će istražiti namjerni nemar rukovodstva ASD i Review & Heralda u njihovom propustu da provjere knjigu, kao i spremnost članstva ASD da je uopšteno prigrle kao da je apsolutna istina. U 9. poglavlju pokušaću da uradim psihološku analizu Keri Džonson na osnovu istorijskih dokaza i njenog porodičnog svjedočenja. U 10. poglavlju pokušaću da napravim mini-psihobiografiju Artura Vajta, poredeći ga sa njegovom bakom. Poglavlje 11 će objektivno pogledati D. M. Kenrajta, za razliku od travestije koju su ponudili Keri Džonson i Artur Vajt. I na kraju, u 12. poglavlju će se raspravljati o važnosti i potrebi za ovom knjigom sumirajući njene glavne tačke i nudeći svoje zaključke.

The White Estate Fraud by Steve Daily PH D (Author), Nancy Paige