HRISTOVA LJUDSKA PRIRODA I NAŠA PRIRODA

1. Timoteju 2:5 "Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, ČOVEK, Hristos Isus".

_Ivan_ (citat):1. Timoteju 2:5 "Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi, ČOVEK, Hristos Isus".

Ima takvih izjava još u Bibliji:

Jer je odredio dan u kom namjerava da sudi svijetu po pravdi, preko čovjeka kog je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima vaskrsnuvši ga iz mrtvih. (Djela 17:31)

I u starosaveznim proročanstvima nalazimo isto:

Gledao sam dalje u noćnim vizijama, kad eno, na oblacima nebeskim dolazio je neko kao sin čovečiji. Bilo mu je dozvoljeno da pristupi Pradavnom i doveli su ga pred njega. Njemu je bila predata vlast, čast i carstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast je njegova vlast večna i nikada neće proći, a njegovo carstvo neće propasti. (Danilo 7:13,14)

PavleS (citat):
Dakle, poznato je da većina hrišćana vjeruje da je Isus istovremeno nosio i ljudsku i božansku prirodu tj. bio 100% čovjek i 100% Bog.

Važno je imati na umu da većina zvaničnog hrišćanskog svijeta vjeruje u ovo, bez obzira kako ga objašnjavali ili upakovali. Ovi što su odbacili trojstvo a i dalje vjeruju da je Isus bio 100 odsto čovjek i 100 odsto Bog po prirodi morali su da modifikuju teoriju vezano za Hristovu smrt i slično, ali suština je ista. U pitanju je veoma suptilna nauka sa paganskom pozadinom.

Ljudsku prirodu je nemoguće razdvajati na nepali mentalni ili duhovni dio i pali tjelesni dio. Ili obratno. Isto tako, nemoguće je spajati nespojivo u jednoj osobi. Ne može niko pa ni Sin Božji imati u istoj ličnosti imati palu ljudsku prirodu i božansku prirodu. (Jedno je identitet Sina Božjeg, a drugo božanska priroda.) Ono što je mogao imati kao čovjek je prisustvo Očevo u Duhu Božjem koji ga je usmjeravao i vodio u misiji, ali uvijek kroz predavanje svoje slobodne volje i pune pokornosti Bogu.

Isus se odrekao Sebe na Nebu, svoje Božanske prirode i slave, da bi u ljudskoj prirodi spasio čovjeka. U Njemu je na zemlji u potpunosti bio Božji Duh. Kada ovi što vjeruju u nepali um pitaju "sa čime se to Isus mogao izboriti sa iskušenjima, morao je donijeti nešto, nije mogao pobijediti da je bio kao mi potpuno jer je to nemoguće sa palim tijelom i palim umom", odgovor je da je pobijedio sa Božjim Duhom, pokornošću i zavisnošću od Oca u Isusu je neprestano bio Božji Duh. O ovome bi moglo dosta da se priča.

Među nama stoji dosta onih koji vjeruju da je Isus prilikom utjelovljenja ponjeo sa sobom svoju božansku prirodu (puninu božanstva) koju je nasljedio rođenjem od Oca.
Pošto smo u ranijim postovima detaljnije govorili o tome što biblija kaže o Kristovoj prirodi koju je posjedovao na zemlji prilikom utjelovljenja, predlažem da se pročitaju raniji postovi i Pavlova dva članaka.
U ovom proučavanju ćemo se baviti stavovima Wagonera, Džonsa i EGW po pitanju Kristove zemaljske prirode.

Gotovo svi zastuopnici Kristove dualne prirode prilikom utjelovljenja kao glavni dokaz svog vjerovanja koriste sljedeću izjavu:
“Njegova čovečnost je samo obavijala, prekrivala Njegovu božansku prirodu…”

Ovu izjavu možemo naći u Wagonerovoj knjizi “Hristos I Njegova pravednost”. Ova knjiga je nastala na osnovu bilješki na Generealnoj konferenciji održanoj u Mineapolisu 1888. godine, gdje su Wagoner I Džons iznjeli prekrsnu istinu o opravdanju vjerom kroz Kristovu pravednost. Stenografski zapisi sa konferencije nisu sačuvani, pa nam je ovo praktički informacija iz druge ruke. U nastavku se nećemo baviti vjerodostojnošću određenih izjava iz ove knjige, nego onim što je u njoj izneseno.

Krenut ćemo sa Wagonerovim jasnim izjavama po pitanju Kristove zemaljske prirode:

“Poniženje koje je Hristos dobrovoljno uzeo na sebe najbolje je izraženo u rečima apostola Pavla upućenim Filibljanima: „Jer ovo da se misli među vama što je i u Hristu Isusu, koji se, iako je izvorno bio u obličju Božijem, nije otimao da se uporedi s Bogom; nego je potpuno sebe ispraznio (NSP prijevod “nego se odrekao samog sebe"), uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovek, ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, i to smrti na krstu“(Fil 2,5-8 )

U nastavku tumačenja ovih stihova Wagoner kaže: “On se nije mogao radovati svojoj slavi sve dok je čovek odbačen i bez nade. Tako je On „ispraznio“ sebe, odložio sva svoja blaga i svoju slavu i obukao na sebe ljudsku prirodu da bi mogao da spasi čoveka.”

Ovdje zapazimo Wagonerovu izjavu da se Krist morao “isprazniti” (odreći samog sebe) odložiti svoje božanstvo da bi obukao na sebe ljudsku prirodu. Pošto znamo da je Krist na nebu posjedovao božansku prirodu, postaje jasno da jedino čega se mogao odreći je božanske prirode.

Wagoner dalje kaže:
“„Zato bješe dužan u svemu da bude kao braća, da bude milostiv i vjeran poglavar sveštenički pred Bogom, da očisti grijehe narodne. Jer u čemu postrada i iskušan bi u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju.“ (Jevr. 2,17.18).
Ako je u svemu bio dužan da bude kao svoja braća, onda je sigurno da mora da je podneo sve slabosti i kušanja kojima su izložena njegova braća. “

Ovdje Wagoner jasno zaključuje da ako je u svemu bio dužan da bude kao mi, onda je i iskusio sva iskušenja kroz koja mi prolazimo.

On dalje navodi:
“Neki možda misle da ćemo uniziti Hristov  karakter, ako Ga spuštamo na nivo grešnog čoveka. Međutim, sasvim suprotno. Mi jednostavno uzvisujemo samo božansku moć našeg slavnog Spasitelja, koji se dobrovoljno spustio do položaja grešnog čoveka, da bi mogao da ga uzdigne do svoje neukaljane čistote, koju je On sačuvao čak i pod najnepovoljnijim okolnostima.
Njegova čovečnost je samo obavijala, prekrivala Njegovu božansku prirodu, kojom je neodvojivo bio povezan sa nevidljivim Bogom, a koja je bila više nego sposobna da uspešno odoli slabostima tela. Ceo Njegov život bio je borba. Pošto je u telu propatio sve što čovek, podstican neprijateljem svake pravednosti, uopšte može da propati, vratio se prestolu svoga Oca neukaljan kao i kad je napustio nebeske dvorove slave. Ni za jedan trenutak Njegova Božanska priroda nije dala utočište grešnim željama, niti se za jedan trenutak Njegova Božanska snaga uskolebala.“ Kad je pod silom smrti ležao u grobu, „nije bilo mogućno da ga smrt drži“, jer On „ne učini greha.“(Dela 2,24; 2. Kor 5,21)

Da se ne bi krivo razumjeli ove Wagonerove riječi on dalje kaže:
“Neko bi možda ovde primetio: „U tome ne vidim nikakvu utehu za mene. Ja doduše  imam uzor, ali ne mogu da ga sledim, jer ja nemam onu silu koju je Isus imao. Čak i kad je bio na Zemlji, On je bio Bog; a ja sam čovek.“ To je tačno, ali i ti možeš, samo ako želiš, da imaš istu moć koju je On imao. On je nosio naše slabosti , ali ipak nije grešio, jer je božanska moć stalno bila u Njemu. Čitaj nadahnute reči apostola Pavla i vidi ono što i mi možemo posedovati: „Radi toga preklanjam svoja kolena pred Ocem, od koga svaki rod na nebesima i na zemlji dobija ime, da vam da po bogatstvu svoje slave da njegovim Duhom budete ojačani za unutrašnjeg čoveka, da se Hristos vašom verom useli u vasa srca, da budete u ljubavi ukorenjeni i utemeljeni, da biste vi sa svima svetima mogli razumeti šta je širina, i dužina, i visina, i dubina, i poznati Hristovu ljubav koja prevazilazi naše saznanje, da budete ispunjeni svakom puninom Božjom.“ (Ef 3,14-19)”

Ovdje nam Wagoner jasno kaže I poziva se na pismo koje govori o tome da ako hoćemo da  primimo puninu božanstva koju je Krist u sebi posjedovao kada je bio na zemlji, moramo prići nebeskom Oca I iskrenog srca tražiti božansku silu koja će nas ojačati da izdržimo svako iskušenje, jer upravo to je I Krist radio da bi primio puninu božanstva I da bi božanska priroda neprestano prebivala u njemu.

Wagoner dalje kaže:
“Može li se tražiti nešto više od toga? Hristos, u kome „telesno obitava sva punina Božanstva.“ (Kol 2,9), želi da obitava u našim srcima tako da i mi budemo ispunjeni svom puninom Božjom. Kakvo dragoceno obećanje!”

“Umorne, slabe i grehom potištene duše treba iz toga da crpe hrabrost. Treba sa radošću da pristupe prestolu blagodati, gde će zasigurno naći blagodat za vreme nevolje, kad im bude zatrebalo jer Spasitelj saoseća sa njihovom nevoljom, tim pre što je i On osećao istu potrebu za vreme svog iskušavanja.”

Znači jedini način na koji je Isus mogao da pobjedi svaki grijeh u tijelu (isto važi i za nas) je na način da je neprestano bio povezan sa prijestolom blagodati (nebeskim Ocem). Na taj način je prebivala božanska priroda u njemu, jer je neprestano bio ispunjen puninom božanstva. Isto to se traži i od nas, jer je to jedini model po kojem se možemo oduprijeti grijehu i biti učesnici u božanskoj prirodi. Znači gore navedena izjava brata Wagonera je sasvim jasna i logična ako gledamo kontekst cijele priče.
Sasvim je nelogično i glupo tvrditi da je Krist ponjeo sa neba svoju božansku prirodu i spojio je sa ljudskom, te kasnije od Oca tražio božansku prirodu da prebiva u njemo djelovanjem Očevog duha. Nije samo nelogično i glupo nego vidimo da to nigdje niti ne piše.

Za kraj ove price navesti ću još nekoliko izjave Džonsa I EGW čija su mišljenja bila u savršenom skladu sa Wagonerovim.

EGW:
Primila sam pisma u kojima se tvrdi da „Hristos nije mogao imati istu prirodu kao i čovek, jer ukoliko bi ta priroda bila ista, onda bi On podlegao istim iskušenjima kojima podleže čovek.” Da nije imao istu prirodu, On ne bi mogao da nam bude primer. Da nije bio učesnik u ljudskoj prirodi, ne bi mogao biti kušan tako kako se čovek kuša. Da nije postojala mogućnost da podlegne iskušenju, On ne bi mogao da bude naš Pomoćnik. Uzvišena je istina da je Hristos došao da vodi bitke umesto čoveka. Njegova iskušenja i pobede govore nam da ljudi treba da kopiraju model; čovek treba da postane učesnik u božanskoj prirodi. Ljudi mogu imati silu da odole zlu, silu koju ni smrt, ni pakao ne mogu nadvladati; silu koja će ih staviti u poziciju da mogu da pobede onako kako je Hristos pobedio. (1. SM, str. 408, 409)

EGW:
Iskušenje je pobeđeno onda kada čovek, iako snažno podstican da učini greh, znajući da ga može učiniti, verom pruža otpor, oslanjajući se na božansku prirodu. To je bila proba kroz koju je Hristos prošao. (Učitelj za mlade, 20. jul 1899)

A.T. Džons:
S obzirom da je u svemu bio kao mi, u svojim kušanjima osećao je isto što i mi kada smo kušani i zato On zna sve o tome. Zato može da pomogne i da u potpunosti spase sve koji Ga prime. Po svom telu, dakle, On sam u telu, bio je isto tako slab kao i mi i sam od sebe nije mogao ništa činiti (Jovan 5,30). Dok je nosio „bolesti naše i nemoći naše” (Is. 53,4) i bio kušan kao i mi, osećajući kao mi, On je sve to pobedio kroz svoju svetu veru i Božjom silom, primljenom putem iste te vere koju je doneo i u naše telo. Prema tome, Njegovo ime je Emanuilo, što znači „Gospod s nama,“ ne samo Gospod s Njim, već i Gospod s nama. (A.T. Džons, Otvoreni put do hrišćanskog savršenstva, str. 26)

A.T. Džons:
Bog je poslao Svoga Sina u obličju tela grehovnog; Hristos je uzeo našu prirodu sa njenom bedom (zlom) i degenerisanošću, a Bog je ipak boravio u Njemu, dok je On bio u takvoj prirodi. Na taj način, Bog je jednom zasvagda pokazao ljudima da na ovom svetu nema čoveka tako opterećenog grehom ili tako izgubljenog, da u njemu ne bi mogao da stanuje Bog i to sa zadovoljstvom, kako bi ga spasao od greha i vodio putem Božje pravde. Zato je s pravom Njegovo ime Emanuilo, dakle „Gospod s nama.” (Isto, str. 44)


Nadam se više nikome neće pasti napamet da na temelju ovako jasno iznesene istine vadi riječi iz konteksta i nad njima sektaši, te gradi i širi sotonske laži.

Koliko god da su iskreni ljudi koji vjeruju da je Hrist "ispod ljudske prirode imao Božansku prirodu sa Neba", oni moraju uzeti u obzir da je prema tom učenju u jednoj ličnosti, u Isusu Hristu, bila je Njegova Božanska priroda, Njegova ljudska priroda i Bog svojim Duhom. Ovo nije ni po Pismu, ni po zdravom razumu ni logici.

Zavisno od konteksta, bilo u Bibliji ili u Duhu proroštva, ali pod Hristovim Božanstvom ili Božanskom prirodom se podrazumijeva:
- ono što je Hrist bio na Nebu (kada se govori o Njegovom prapostojanju)
- ono što je Hrist bio na Zemlji (Njegov Božanski identitet Sina Božjeg u ljudskoj prirodi)
- Očevo prisustvo u Hristu Svetim Duhom

U tom smislu kada se govori o Hristovom Božanstvu na Zemlji to nikako ne podrazumijeva da je "ispod" krvi i mesa imao Božansku besmrtnu prirodu koju navodno nije koristio, odnosno bila je "ugašena".
Žrtva je upravo bila u tome da se On ODREKAO SEBE, ISPRAZNIO SE, a to podrazumijeva da se odrekao Božanske besmrtne prirode i slave da bi se mogao utjeloviti i umrijeti.

Ne stoji ni izjava koju smo mogli čuti da On kao čovjek nije mogao da nosi grijehe jer to ne bi mogao da izdrži, već su grijesi pali na Njegovu Božansku dušu, podrazumijevaći da Božanska duša podrazumijeva prirodu. Božanska duša ne znači prirodu, već Njegovu ličnost ili identitet, i ona se ne može odvojiti od Njegove ljudske prirode. Isus je kao drugi Adam bio predstavnik čovječanstva i na Njemu su stavljeni grijesi i zato je patio na onakav način kakav je opisan u Bibliji, ali i Duhu proroštva. Nije moguće da je grijehe nosila Njegova Božanska priroda, a da je patila ljudska priroda, jer je to ne samo nelegalno, nego i smješno. Kada se kaže da su grijesi pali na Njegovu Božansku dušu, to samo znači da su grijesi pali na Sina Božjeg koji je bio čovjek, odnosno da su grijesi pali na Božansku osobu koja je postala čovjek.

Evo jedne izjave Elen Vajt:

„Pri pomisli na strašni karakter krivice ovog svijeta, Hristos je osjetio da se mora izdvojiti i ostati potpuno usamljen. Vojske mraka su imale zadatak da ponor grijeha prikažu što je moguće strašnijim i dubljim. U svojoj mržnji prema Bogu, u lažnom prikazivanju Njegovog karaktera, u ispoljavanju nepoštovanja i prezira prema Njegovim zakonima i Njegovoj vlasti, Sotona je učinio da bezakonje dopre do neba, a cilj mu je bio da plima bezakonja postane tako velika da iskupljenje ljudskog roda izgleda potpuno nemogućno, tako da Sin Božji kad pokuša da spase izgubljeni svijet bude potpuno skrhan prokletstvom grijeha. Djelujući veoma oprezno i smišljeno, neprijatelj je Hristu težinu prestupa prikazao tako velikom da Mu je to zadalo težak bol i On je osjetio da ne može ostati u neposrednoj prisutnosti ijednog ljudskog bića. On nije želio da čak ni Njegovi učenici budu svjedoci Njegove agonije dok je duboko razmišljao o bijedi i nesreći svijeta. Čak ni Njegovi najdraži i najprisniji učenici nisu smjeli da budu u društvu s Njim. Mač pravde je bio izvučen iz korica i gnjev Božji protiv bezakonja počivao je na čovjekovom Zamjeniku, Isusu Hristu, jedinorodnom od Oca.
U vrtu Getsimanije Hristos je patio umjesto čovjeka. Ljudska priroda Sina Božjeg kolebala se pred stravičnim užasom krivice grehovne, sve dok sa Njegovih blijedih i uzdrhtalih usana nije silom izmamila bolni vapaj: ‘Oče, ako je moguće da me mimoiđe čaša ova’, ali ako nema drugog puta za spasenje palog čovjeka onda ‘ne moja volja, nego Tvoja volja neka bude’. Ljudska priroda bi tada i presvisla pod užasom osjećanja grijeha da ga jedan anđeo s neba nije ohrabrio i ojačao da podnese agoniju.
Sila koja je dopustila da odmazda pravde padne na Hrista kao čovjekovog Zastupnika i Jemca podržavala je i održala ovog Stradalnika pod užasnim teretom gnjeva, koji je trebalo da se sruči na ovaj grešni svijet. Hristos je podnio patnje i pristao na kaznu smrti koja je bila izrečena prestupnicima Božjeg zakona.
Za nepokajane grešnike je zaista strašno da upadnu u ruke Boga živoga. To potvrđuje istorija o uništenju starog svijeta potopom, kao i zapis o ognjenoj kiši koja je pala sa neba i uništila bezbožne stanovnike Sodoma. Ali ipak to se nikad nije pokazalo do te mjere kao što je to bio slučaj u agoniji Hristovoj, kad je kao Sin Svemogućeg Boga, podnosio Njegov gnjev za grijeh roda ljudskoga. Kao posljedica grijeha i prestupanja Božjeg zakona, Getsimanski vrt je postao najistaknutije mjesto duševnih patnji za ovaj grešni svijet. Nema te tuge, bola ni agonije koji bi se mogli mjeriti sa onim što je podnio Sin Božji.“ (Elen Vajt, MS 35, 1855)

Ona priroda koja je preuzela grijehe, odnosno na koju su pali naši grijesi, sav teret, breme, osuda i ostalo, a to je ljudska priroda, ta priroda je i patila. A sastavni dio prirode je kompletna ličnost - tijelo, um, duh... To znači da je patio Sin Božji koji je bio potpuno čovjek, koji se utjelovio u ljudskoj prirodi. Samo u tom smislu se može kazati za Njega da je bio božansko-ljudski, odnosno da je u Njemu bilo ujedinjeno Božansko i ljudsko (Njegov identitet Sina Božjeg sa Neba u ljudskoj prirodi), a ne nikako da je "ispod ljudskih haljina bila Njegova Božanska besmrtna priroda". Ne smije se od Isusa praviti dualna ličnost ili dualna priroda jer je to paganizam i bogohulno. On je bio jedna ličnost (Božanska) u jednoj prirodi (ljudskoj).

Njegova čovečnost je samo obavijala, prekrivala Njegovu božansku prirodu, kojom je neodvojivo bio povezan sa nevidljivim Bogom, a koja je bila više nego sposobna da uspešno odoli slabostima tela... Ni za jedan trenutak Njegova Božanska priroda nije dala utočište grešnim željama, niti se za jedan trenutak Njegova Božanska snaga uskolebala.“...

Kada bi ove Vagonerove stihove čitali van konteksta shvatili bi da se Isus svojom Božanskom prirodom koju je ponio sa Neba izborio sa iskušenjima i grijehom i da je preko te prirode bio povezan sa Ocem. Ali iz konteksta znamo da se ovdje ne misli na to, nego na Očevo prisustvo u Njemu Duhom. On je Svetim Duhom bio povezan sa Ocem, a pisci da to prikažu koriste izraz "Božanska priroda" u Hristu i slično. Slično je i sa mnogim citatima Elen Vajt koji se na isti način mogu razumjeti, ne ulazeći sada u to da su ti citati možda malo prepravljani od strane vođstva crkve.

Obično ljudi miješaju pojmove i van konteksta tumače riječ priroda i zato dolazi do zabune. Jedno je reći da je u Hristu bilo ujedinjeno božansko i ljudsko a drugo je reći da je Hrist imao dvije prirode, božansku i ljudsku. Zvuči slično, ali je velika razlika. Prva opcija podrazumijeva Hristov Božanski identitet ili ličnost u ljudskoj prirodi, a druga podrazumijeva Hristovu Božansku i ljudsku prirodu istovremeno u jednoj ličnosti koje su odvojene, a navodno Božansku nije koristio ili je bila "ugašena" itd.

Kada čitam u šta sve ljudi mogu da veruju ne pada mi na pamet da oni to mogu da izmisle sami od sebe. Ovake gluposti (moram da ih nazovem svojim imenom) čovek čitanjem biblije bez sufliraja sa strane (da li to bio neki autoritet, crkva, sekta itd) ne može sam da zaključi. Zaključak da je Isus ispod ljudske prirode imao Božansku prirodu je samo Sotona mogao sa smisli. Ovo nijednom čoveku ne može da padne na pamet samom od sebe. Mnogi izgleda ne mogu da razdvoje šta je identitet, a šta je priroda. Pa upravo zbog toga postaviću kratku definiciju šta je identitet. Identitet (lat.: identitas = karakteristična jedinica) je individualna karakteristika odnosno osobina po kojoj je predmet ili osoba prepoznatljiva ili znana. Zakonom se propisuju uslovi, kada službeno lice ili institucija imaju pravo da utvrđuju nečiji identitet. Za identificiranje žive osobe mogu poslužiti:
1. lična karta ili neki drugi dokument sa fotografijom
2. izuzetno se za provjeru identiteta uzima iskaz osobe, čiji se identitet proverava.
Izvor https://bs.wikipedia.org/wiki/Identitet

Da skratim. Identitet neke osobe se utvđuje njenim imenom, prezimenom, datumom i godinom rođenja, imenima roditelja, fotografijom. Identitet Isusa je da je on jedinorodni sin Božiji proistekao od Oca u večnosti. Samim tim što je proistekao od Boga dobio je njegovu prirodu (Božansku prirodu). Sa sobom na zemlju je poneo svoj identitet da je sin Božiji i on to ostaje i pored toga što se rodio kao čovek i samim tim dobio je ljudsku prirodu. Da li je moguće da neko veruje da je ljudsko biće (Marija) mogla nosi (9 meseci Božijeg sina u Božanskoj prirodi). Ljudi to je fizički nemoguće. To bi bilo kao kad bi žena mogla da rodi životinju. Valjda znate da to jednostavno nije moguće. Za to ne treba da se ide u školu. Pitajte bilo koje dete od 8 godina sva to znaju da je to nemoguće. Ovo što neki veruju je još kompleksnije. Da ne pričam o tome da nijedan čovek nije video Boga jer bi da taj sam čin ubio. Mojsije se pripremao 40 dana da bi mogao da izađe pred Boga.

Što se tiče prirode to je valjda jasno svima. Od Boga može samo na proistekne (rodi se) Božansko biće.
Od ljudi može da proistekne samo čovek.
Od životinje - životinja i tako redom.

Što se tiče spisa Elen Vajt koje je "uređivala" adventistička crkva ne treba biti mnogo pametan pa videti da su ih oni "uređivali" kako njima odgovara. Da su hteli da štampaju originale Duh proroštva 1,2,3 vrlo brzo bi im biznis propao. Takođe jako je bitno i ko je prevodio te knjige. Jer ako ih je prevodio neko ko je verovao u trojednog boga, i ko je verovao da je Isus bio bogo-čovek šta mislite kako je prevodio. Da nije radio na svoju štetu??? Poznato je da svaki čovek još od malih nogu pre uradi loše nego dobro. Kao što kaže pismo: Ludost je privezana detetu za srce; prut pouke uklanja je od njega. (Priče 22:15).

Na konto toga evo jasne izjave o Hristovoj paloj prirodi na zemlji od Elen Vajt iz knjige Duh proroštva koji nije cenzurisan, dopunjen, uređivan itd...
Sotona se zajedno sa svojim anđelima radovao i zbog toga što će padom čoveka moći da povuče Sina Božjeg sa Njegovog visokog položaja. Uveravao je svoje anđele da će i Isusa — kad uzme na sebe prirodu palog čoveka — uspeti da savladaju i tako sprečiti ostvarenje plana za spasenje čoveka.

Sada ćemo razjasniti iz čije kuhinje dolazi ta opaka sotonska laž.

Na Generalnoj konferenciji 1901. Wagoner izjavljuje sljedeće:

"Svako od nas ponaosob mora odlučiti da li je istupio iz Rimske crkve ili nije. Postoje mnogi koji ne razumeju ovo; ali ja sam ubeđen u jedno, a to je da svaka duša koja je prisutna ovde večeras, želi da upozna put istine i pravde (Skup: ‘Amin!’) i da ne postoji niko među nama ovde ko bi svesno podržavao papske dogme i ko ne bi želeo da ih se oslobodi. Zar ne zapažamo da ideja po kojoj Isusovo telo nije bilo kao naše (jer znamo da je naše telo grešno), obavezno podrazumeva „koncepciju imakulata” device Marije (Učenje „imakulata” jeste da je Marija, Isusova majka, bila rođena bez greha)? Zapazimo činjenicu da u Njemu nije bilo greha, već tajna Božja otkrivena u telu... savršeno ispoljavanje Božjeg života, u svoj njegovoj savršenoj čistoti, ali u sredini koju predstavlja naše grešno telo (Skup: ‘Amin!’). O, ovo je čudesno, zar ne ?! Pretpostavimo da je ispravna ideja po kojoj je Isus bio u toj meri različit u odnosu na nas, da nije imao ničega u svom telu protiv čega bi se borio, tj. da je to telo bilo bez greha. U tom slučaju, kao nešto obavezno, podrazumeva se rimokatolička dogma „imakulata.“ Ali, zašto da ovde stanemo? Ako je Marija rođena bez greha, onda je svakako i njena majka imala sveto telo. Ali, ne zaustavljajte se ovde. Treba da idemo dalje, do Marijine babe, pa zatim njene majke i tako dalje, do Adama - i šta je krajnji rezultat? Greha nikad nije ni bilo. Adam nikada nije sagrešio. Na taj način, kako vidite, idući ovim putem, pronalazimo suštinsku sličnost između katolicizma i spiritizma."(Bilten GK 1901, str. 404, 405)

Ovdje jasno vidimo u što su vjerovali oni koji su se protivili jasnom stavu Wagonera, Džonsa i EGW. Vjerovali su u isto ono u što neki među nama vjeruju, a vidimo da je to iz jezuitske kuhinje i da je direktno povezano sa spiritizmom.
Molio bih još jednom svu braću da se otrijezne i da izađu iz Babilona, jer vrijeme milosti nam ističe.

„Izađite iz nje, narode moj, da ne budete saučesnici u njenim gresima i da vas ne zadese njene nevolje!" (Otkrivenje 18,4)

Pošto su neki od braće bili užasno ogorčeni našom izjavom da se određena ekipa crkvenjaka bavila prepravljanjem izjava i tekstova Duha proroštva, ja ću se ovdje samo osvrnuti na sporan dio koji je bio njihov najjači dokaz za dualnu prirodu, a koji je detaljno razjašnjen u predhodnim postovima.
Za razjašnjavanje sporne izjave namjerno sam koristio Wagonerovu knjigu "Hristos i njegova pravednost", a ne knjigu "Uvod u poruku iz 1888", a u nastavku ćete vidjeti i zašto.
Pisac knjige "Uvod u poruku iz 1888" navodi kako je on Wagonerovu izjavu uzeo iz ove knjige: Frum, „Pokret sudbine,“ str. 200, 201.

Sada ćemo usporediti Wagonerovu izjavu nastalu 1888. na GK u Mineapolisu iz jedne i druge knjige. Boldovano ću označiti razliku u izjavama.

Frum, „Pokret sudbine,“ str. 200, 201.:
Njegova ljudskost pokrivala je Njegovu božansku prirodu, koja je bila više nego sposobna da uspešno odoli grešnim željama tela. Celokupan Njegov život bio je borba. Telo, podsticano od neprijatelja svake pravde, uputilo bi se ka grehu, međutim, njegova božanska priroda ni za trenutak nije prihvatila (nije pristala na) ma kakvu, pa i najmanju grešnu želju. Njegova božanska sila nijednog časa nije odstupila. Postradavši u telu, u svemu onome u čemu ljudi stradaju, On se vratio Očevom prestolu isto tako neokaljan, kao i onda kada je napustio dvorove slave. Neka se, dakle, ohrabre umorne duše pritisnute grehom. Neka pristupe prestolu milosti, gde mogu biti sigurne da će naći milost i pomoć za vreme kad im one budu zatrebale, jer istu potrebu osećao je i naš Spasitelj u Svoje vreme.

Wagoner, "Hristos i njegova pravednost":
Njegova čovečnost je samo obavijala, prekrivala Njegovu božansku prirodu, kojom je neodvojivo bio povezan sa nevidljivim Bogom, a koja je bila više nego sposobna da uspešno odoli slabostima tela. Ceo Njegov život bio je borba. Pošto je u telu propatio sve što čovek, podstican neprijateljem svake pravednosti, uopšte može da propati, vratio se prestolu svoga Oca neukaljan kao i kad je napustio nebeske dvorove slave. Ni za jedan trenutak Njegova Božanska priroda nije dala utočište grešnim željama, niti se za jedan trenutak Njegova Božanska snaga uskolebala. Kad je pod silom smrti ležao u grobu, „nije bilo mogućno da ga smrt drži,“ jer On „ne učini greha.“ (Dela 2,24; 2. Kor 5,21) Neko bi možda ovde primetio: „U tome ne vidim nikakvu utehu za mene. Ja doduše imam uzor, ali ne mogu da ga sledim, jer ja nemam onu silu koju je Isus imao. Čak I kad je bio na Zemlji, On je bio Bog; a ja sam čovek.“ To je tačno, ali i ti možeš, samo ako želiš, da imaš istu moć koju je On imao. On je nosio naše slabosti, ali ipak nije grešio, jer je božanska moć stalno bila u Njemu. Čitaj nadahnute reči apostola Pavla i vidi ono što i mi možemo posedovati: „Radi toga preklanjam svoja kolena pred Ocem, od koga svaki rod na nebesima I na zemlji dobija ime, da vam da po bogatstvu svoje slave da njegovim Duhom budete ojačani za unutrašnjeg čoveka, da se Hristos vašom verom useli u vasa srca, da budete u ljubavi ukorenjeni i utemeljeni, da biste vi sa svima svetima mogli razumeti šta je širina, i dužina, i visina, i dubina, i poznati Hristovu ljubav koja prevazilazi naše saznanje, da budete
ispunjeni svakom puninom Božjom.“ (Ef 3,14‐19) Može li se tražiti nešto više od toga? Hristos, u kome „telesno obitava sva punina Božanstva.“ (Kol 2,9), želi da obitava u našim srcima tako da i mi budemo ispunjeni svom puninom Božjom. Kakvo dragoceno obećanje! On „može saosećati sa Našim slabostima“ (Jevr 4,15). To znači da je On propatio sve ono što se nasleđuje grešnim telom; On poznaje sve to. On se u potpunosti poistovetio sa svojom decom; sve ono što tišti njih, tišti i Njega u istoj meri, i On zna koliko je božanske sile potrebno da bi se oduprlo. Sam o ukoliko iskreno čeznemo za tim „da se odreknemo bezbožnosti i svetskih žudnji“ (Tit 2,12), On koji „može da učini preko svega i iznad svega što mi ištemo ili mislimo“ (Ef 3,20), voljan je i u stanju je da nam da silu. Sva sila Božanstva koja po prirodi obitava u Hristu, može milošću da obitava u našim srcima, jer nam je On bogato besplatno daruje. Umorne, slabe i grehom potištene duše treba iz toga da crpe hrabrost. Treba sa radošću da pristupe prestolu blagodati, gde će zasigurno naći blagodat za vreme nevolje, kad im bude zatrebalo jer Spasitelj saoseća sa njihovom nevoljom, tim pre što je i On osećao istu potrebu za vreme svog iskušavanja

Molim vas da dobro pogledate ovo kasapljenje i cenzuriranje teksta. Zaključite samo da li imamo pravo da se pozivamo na sumnjive radnje crkvenjaka ili ne. Na njihovu žalost koliko god se oni trudili da iskasape tekst, Krist ima mehanizam kako da ga otkrije iskrenom vjernicima.

Prevara je veoma suptilna jer sada ima za cilj da napadne one koji su odbacili trojstvo i upravo se u antitrinitarskim krugovima sve to servira.
Ako je Hrist na Zemlji imao Božansku prirodu, odnosno ako je u Marijinoj utrobi bila Božanska i ljudska Hristova priroda, dvije prirode istovremeno (što je apsurdno), onda je Hrist zaista bio bogočovjek a Marija bogorodica kao što govore katolici i pravoslavci, a i trojstvo se onda nekako može odbraniti.
Ali pošto je jasno da je sve to prevara, onda se sotona dosjetio da ljudima koji su odbacili trojstvo predstavi da je Hrist ipak imao Božansku prirodu, ali da je ta priroda bila ugašena ili po strani, odnosno nije je koristio i slično. I onda imamo apsurd da zastupnici te teorije brane koncept da je Hrist u potpuno ljudskoj prirodi pobijedio grijeh i slično, a to što je imao Božansku prirodu ispod ljudskih haljina, to je navodno nešto što je On imao sam po sebi ali nije koristio za sebe i u svoju korist, odnosno kao da je nije imao kada su u pitanju iskušenja. Veoma suptilna prevara iako apsurdna za zdravorazumskog hrišćanina.
Zato se pobornici ove ideje uglavnom služe citatima Elen Vajt, a ne Biblijom, iako Elen Vajt kada govori o Hristovoj Božanskoj prirodi na Zemlji, odnosno Božanstvu, sigurno ne misli na ono što je besmrtno, svemoguće i sveznajuće, već se pod Božanstvom podrazumijeva Hristovo porijeklo, identitet, ličnost, karakter, Božji Duh u Njemu itd.

Gospod Isus Hristos - Bogočovek
Gospod Isus Hristos jeste Bogočovek jer ima u sebi dve prirode: božansku od Boga Oca i čovečansku od Svoje Majke, Presvete Deve Marije. Ona je Boga rodila u čovečanskom telu. Po rečima Svetih Otaca Četvrtog vaseljenskog sabora (451. g.) božanska i čovečanska priroda su se u jednom i istom Hristu, Sinu Božjem Jedinorodnom, sjedinile „nesliveno, nepromenivo, nerazdelivo, nerazlučno“. Hristos je stoga istovremeno Bog i Čovek, zato se i naziva Bogočovek.

Izvor: Zvanični sajt SPC

Neki teolozi tradicionalne crkve takođe dokazuju da Isus nije bio Sin čovječji.

PavleS (citat):

Gospod Isus Hristos - Bogočovek
Gospod Isus Hristos jeste Bogočovek jer ima u sebi dve prirode: božansku od Boga Oca i čovečansku od Svoje Majke, Presvete Deve Marije. Ona je Boga rodila u čovečanskom telu. Po rečima Svetih Otaca Četvrtog vaseljenskog sabora (451. g.) božanska i čovečanska priroda su se u jednom i istom Hristu, Sinu Božjem Jedinorodnom, sjedinile „nesliveno, nepromenivo, nerazdelivo, nerazlučno“. Hristos je stoga istovremeno Bog i Čovek, zato se i naziva Bogočovek.

Izvor: Zvanični sajt SPC

Neki teolozi tradicionalne crkve takođe dokazuju da Isus nije bio Sin čovječji.

Ovo što si Pavle postavio je najbolji dokaz do sada da je ova teorija lažna.
Izgleda, kako to tumače adventisti i pojedine nezavisne službe, da se Elen Vajt potpuno slaže sa "svetim ocima" i njihovim odlukama sa vaseljenskih sabora. Apsurdno. Oko ničega se ona ne bi složila sa njima. Problem je u pogrešnom shvatanju riječi Božanstvo i priroda koje pominje Elen Vajt.

Bog je svojom svemogućom silom učinio da se Njegov Sin utjelovi, odnosno da postane čovjek. Sin Božji se odrekao sebe, odnosno Božjeg obličja u kojem je bio (Filipljanima 2:6-7), da bi postao čovjek. Šta je to Božje obličje kojeg se odrekao? Upravo Božanska priroda, ali u pravom smislu riječi, a to je besmrtnost, sveznanje, sveprisutnost itd, koje je dobio rođenjem od Oca kada je proistekao iz Očevog bića i postao kao Otac po prirodi. Čega se Sin Božji nije odrekao, odnosno čega se nije mogao odreći prilikom utjelovljenja kako bi ostao to što jeste, Sin Božji? Svog identiteta, ličnosti, karaktera, zavisno kako koji termin da koristimo. Sin Božji je stvarno postao čovjek. To je On, Božansko biće, Božanski Sin sa Neba, to je Njegov identitet, ličnost... U tom smislu se može koristiti riječ da su u Hristu bili sjedinjeni Božansko (Njegov identitet, ličnost) i ljudsko (ljudska priroda kao naša), i u tom sjedinjenju je tajna utjelovljenja, a ne nikako da je imao dvije prirode istovremeno.

Spustit ćemo cijelu priču na razinu da svaki čoban jasno razumije pismo, jer Miško kaže da je to pisano za čobane .

Isus došavši sa neba (utjelovivši se) ponjeo je sa sobom samo svoju "ličnu kartu", a sve ostalo ostavio je kod Oca. (Fil 2,5-8 )

Svojim životom na zemlji neprestano je bio povezan sa Ocem, te je na taj način posjedovao božansku prirodu, jer je Bog Otac svojim Duhom prebivao u njemu. Znači nije je posjedovao zato što ju je ponjeo sa neba, nego zato što je Bog Otac prebivao u njemu. (Jovan 10,30)

Neki će reći, a zašto se Isus na zemlji nazivao Bogom? Nazivao se Bogom zato što je Bog Otac svojom božanskom prirodom prebivao u Njemu Svojim Duhom i zato što mu u "LIČNOJ KARTI" piše da je rođen u vječnosti. Kada je vodio spor oko ovoga sa jevrejima oni su se pozivali na to kako oni znaju gdje je On rođen i zašto se On pravi stariji od njihovog oca Abrahama (Jovan, 57-58). Isus im lijepo odgovara da mu u "ličnoj karti" piše da on jeste (ili da je od vječnosti). (Jovanova, 59)
Kroz cijeli novi zavjet Isus im pokazuje svoju "ličnu kartu" i govori da On jeste, ali oni ne žele da vide.
Bog također može svojom božanskom prirodom djelovanjem Svog Duha da prebiva u nama, ali to ne znači da smo mi bogovi, jer nama u ličnoj karti piše da nismo rođeni u vječnosti. Isus zato i moli Oca da budemo svi jedno, kao što su on i Otac jedno. (Jovan 17,21)

Isus jasno kaže: "Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe" (Jovan 5,30). Da li ovdje Isus kaže Ja ne želim ili Ja ne mogu?
Kada bi rekao Ja ne želim to bi onda jasno značilo da posjeduje u sebi svoju božansku prirodu koju je ponio sa sobom, ali On jasno kaže Ja ne mogu. Naravno da ne može jer je ponio sa sobom samo "ličnu kartu".

Vjerujem da ovo kao što bi rekao naš čuveni vojvoda Miško može svaki čoban razumjeti, a sve drugo je "AVETANJE" što bi rekao naš čuveni "vojvoda" Pavle .

Na kraju bi cijelu ovu priču mogli svesti u par rečenica.
Suština cijene priče je dali se Isus utijelovio sa svojom božanskom prirodom ili je ponio samo "ličnu kartu"?
Ako je ponio svoju božansku prirodu to samo po sebi zahtjeva bezgrešno Marijino tijelo (koncepciju imakulata) i to nas dovodi do spiritizma, pa dokaze za ovo ne možemo naći nigdje u Bibliji ili u Duhu proroštva.
Ako je ponio samo svoju "ličnu kartu" onda je jasno da je božanska priroda koju je posjedovao od začeća bila rezultat toga što je Bog Otac svojim Duhom prebivao u Njemu. Ovi dokazi se protežu kroz cijelu Bibliju i Duh proroštva.
Nadam se da nitko više nema problema da ovo shvati.

Zapazimo kako zastupnici trojstva govore o Hristu i Njegovoj prirodi, pa sami procijenite koliko to ima veze sa Biblijom i zdravim razumom. Upravo isto to vjeruju i antitrinitarci koji prihvataju teoriju Bogočovjeka na Zemlji (boldovao sam pojedine izjave koje smatram nebiblijskim).

Hristova borba u Getsimanskom vrtu nije bila borba Boga sa samim sobom, nego borba Bogočoveka koji je kao čovek trebao da prođe kroz strašan čin razdvajanja od Boga. To nije bila borba grešne prirode protiv iskušenja grešnih strasti, nego borba u kojoj je Hristos kao čovek trebao da proguta smrtnu pilulu kazne za greh u kome On nije imao ni trunke udela. Sa ljudske strane gledanja, Hristos kao čovek je mogao da odustane od te žrtve jer je to bilo previše za njega kao čoveka. Ali, za Boga nije bilo dileme, zato i Hristova molitva „ali opet ne kako ja hoću nego kako ti“ (Matej 26:39), nije samo izraz prihvatanja Očeve volje, nego je to bila i volja samog Hrista kao Božanstva koji je zajedno sa Ocem i Svetim duhom stvorio taj plan spasenja. Čovek Isus Hristos se borio sa time da kao čovek umre, ali kao Bog nije imao sumnje da će kroz to proći kao pobednik. Hristos je učenicima pre svoje smrti izrazio sigurnost pobede i vaskrsenja rekavši: „Ali po vaskrseniju svojemu ja idem pred vama u Galileju.“ (Marko 14:28). Ovde Hristos ne pokazuje nikakvu sumnju u uspeh plana spasenja i u njegovu pobedu nad smrću i nad Sotonom. Hristos je bio siguran u tu pobedu jer Bog nikada ne greši niti ima sumnje u svoje delovanje.

Zato, kada govorimo o Hristu, naročito o Njegovoj ljudskoj prirodi, moramo se jako paziti da nikada izjavama kao što su "Isus je mogao pogrešiti" ne umanjimo njegovo Božanstvo i jednostavnu činjenicu da Božanstvo ne može da pogreši s obzirom da je bezgrešnost Božanska karakteristika. Kako to da je u isto vreme mogao i da pogreši i ne takođe je misterija kao što je u isto vreme bio i Bog i čovek. Za nas je ova ljudska strana Hrista ono što nam daje snagu da možemo pobediti greh i kušanje kao što je On pobedio, ali nam niko ne daje pravo da negiramo onu drugu, Božansku stranu Hrista, koja svakako ne može da greši. To je isto kao i ono što Jelena Vajt kaže - da je na krstu umrla Hristova grešna priroda ali nije umrla njegova Božanska priroda, jer je to nemoguće. Drugim rečima, ove naizgled "kontradikcije" u vezi Hrista kao što su "Bio je u potpuno Bog ili bio je potpuno covek" , te "mogao je pogrešiti i nije mogao pogrešiti", ili "umrla je ljudska priroda na krstu ali ne Božanska" ne trebaju nas sprečavati da ih tako izražavamo. Iako nam to izgleda kontradiktorno i neobjašnjivo, ne moramo da analiziramo mogućnost tako nečega. To se prihvata verom, a možda ćemo jednom to shvatiti u večnosti, iako sumnjam da čovek može potpunosti da shvati nešto što samo Bog može da uradi.

Ipak, kao ljudi, priznajmo da je ovo za nas velika „tajna pobožnosti“ (1. Timotiju 3:16) i da mi ne možemo u detalje sve ovo shvatiti niti rečima iskazati. Hvala Bog Ocu, Sinu i Svetome Duhu za savršeni plan spasenja koji nikada nije bio doveden u pitanje niti u sumnju za njegovo ispunjenje sa Božanske strane niti njegovo ispunjenja od strane Hrista kao Bogočoveka.

Preuzeto sa sajta biblijskotrojstvo.org

Zato antititrinitarci samo naprijed, izgleda da ćete se na kraju složiti sa trinitarcima, pravoslavcima i katolicima oko Bogočovjeka na zemlji. Mislim da ne treba previše znanja, zdravog razuma, logike da se primijeti ovaj dualizam koji ima paganske korjene.

Hrist je na zemlji bio Božanska osoba, imao je Božanski identitet, Božansko porijeklo, ali nije imao Božansku prirodu koju ima i Njegov Otac na Nebu, jer Bog kao Bog sa svojom Božanskom prirodm ne može postati čovjek, niti kao čovjek može zadržati svoju Božansku prirodu (besmrtnost, sveznanje, sveprisutnost, slavu itd), niti Bog u svojoj Božanskoj prirodi može boraviti u utrobi žene. Sin Božji se u utjelovljenju odrekao Božjeg obličja, ali je zadržao svoj identitet. Njegov Otac je svojom svemogućom silom učinio SPOJ identiteta ili ličnosti svog Sina sa ljudskom prirodom čovječanstva. Sin Božji je postao čovjek, ali ne sa dvije prirode, nego sa jednom, ljudskom. Isus je rastao kao svaki drugi čovjek, razvijao se fizički i duhovno, sticao znanje i razumijevanje i o Ocu i o Sebi... Kakvo je razumijevanje On stekao? Da je Sin Božji koji je došao da spasi svijet. U tom smislu treba i shvatiti izjave o Njegovom Božanstvu, jer je On zaista bio Božanska osoba, sa Božanskim porijeklom, a ne nikako da je ispod ljudskih haljina boravila besmrtnost, sveznanje, sveprisutnost, slava itd koje su bile prikrivene ili ugašene.
Termin "priroda" se očigledno pogrešno razumije, odnosno može se koristiti iz različitih uglova i onda dolazi do zabune. Izjave o Hristovom Božanstvu ili Božanskoj prirodi na Zemlji treba shvatiti u kontekstu da je On bio Božanska osoba, Božanski karakter, Božanska ličnost, a ne da je imao istu prirodu kao dok je bio na Nebu i koju ima Njegov Otac. To je prosto nemoguće, niti je bilo ko od apostola vodio bilo kakvu raspravu oko Hristove prirode, jer je On za njih bio ČOVJEK, u smislu Sin Božji, odnosno Božanska osoba koja se utjelovila i postala ČOVJEK. I kao takav nastavlja svoju misiju u Svetinji, pa kasnije kao Car nad carevima itd. On će zauvijek biti čovjek, samo u proslavljenoj prirodi koju ćemo imati i mi zahvaljujući Njemu.

Shvatio sam da je ova tema veoma značajna jer je usmjerena prema urušavanju antitrinitarskog pokreta u svijetu. Očigledno da i u tom pokretu mora doći do filtriranja. Ne može se odbaciti trojstvo, a da se zadrže crkvene dogmatike i repovi koji potiču iz Vavilona a koji su zvanično potvrđivani tokom vaseljenskih sabora otpale hrišćanske crkve (tada su bili zajedno katolici i pravoslavci). Nije moguće da su katolici i pravoslavci u pravu i da je Elen Vajt mislila isto što i oni.

Očekujem vrlo brzo da razumni pojedinci iz nezavisnih adventističkih službi izađu sa dodatnim objašnjenjima i dokazima protiv ovakvih vjerovanja, naročito u svijetlu izjava Elen Vajt koje se različito tumače. Naravno, i mi ćemo nastaviti da dajemo svoj doprinos, biće još postova na forumu, možda i članaka, analiza itd.
Mora se ovo razjasniti do kraja, pa i izjave Elen Vajt koje ljudi mogu da tumače različito. Ovo oko prirode je slično kao i sa trojstvom. Izjave Elen Vajt koriste i jedni i drugi, i trinitarci i antitrinitarci, u prilog svojoj teoriji, ali to nije moguće. Neko griješi, a to svakako nije Elen Vajt. Ja mislim da je trojstvo do kraja raskrinkano samo treba vremena da veći broj ljudi prihvati tu istinu. Na isti način očekujem da se raskrinka i ovo pitanje oko Hristove prirode. U tom smislu pozivam dobronamjerne hrišćane koji imaju dileme oko ovih pitanja, koji i dalje vjeruju da je Hrist na Zemlji imao Božansku prirodu, da budu razumni, da pažljivo proučavaju, jer je u pitanju slična stvar kao i sa trojstvom a to je crkveno "nasleđe" kojeg se nije lako osloboditi.

Pošto ja iz određenih razloga koristim Facebook, bilo je nekih ljudi koji su me ubacivali u različite grupe antitrinitaraca, ali bih uvijek sebe isključivao da ne gledam ovakve i slične besmislice. Kao što smo već konstatovali, to što se neko eksponira kao antitrinitarac nije nikakav dokaz da je sada u istini. Većina tih ljudi koji osnivaju nezavisne službe (koje se i dalje kao sateliti vrte oko HAC-a) su školovani teolozi, što neminovno podrazumijeva robovanje brojnim zabludama, manje ili više suptilne prirode. Onaj ko žei istinu jednostavno se mora osloboditi svih repova i prirepaka iz HAC-a, preležati crkvenitis i nastaviti dalje kao iscijeljen slobodan čovjek u Gospodu.

Jedan brat me podsjetio na citat Elen Vajt iz knjige Patrijarsi i proroci:

Anđeli se nisu mogli radovati kad im je Hristos predočio plan otkupljenja, jer su uvidjeli da će čovjekovo spasenje njihov dragi Zapovjednik platiti neizrecivom boli. U tuzi i čuđenju oni su slušali njegove riječi dok im je On objašnjavao kako mora napustiti čistoću i mir Neba, njegovu radost, slavu i vječni život i doći  u dodir s pokvarenošću Zemlje, da iskusi njenu bol, sramotu i smrt...

Ovo je bila ŽRTVA. Odricanje od vječnog života da bi se utjelovio i sproveo Plan spasenja. Isus je nakon vaskrsenja dobio novi, proslavljeni život koji nama daje i koji je vječan

Kako izgleda, haceri uporno vade iz svog nepresušnog arhiva nekakvih sumnjivih kompilacija citate kojima pokušavaju po svaku cijenu da dokažu kako je Isus bio Bog na zemlji (bogočovjek), te je sam sebe vaskrsao (lično sam prisustvovao "pouci" u HAC-u kad su to "objašnjavali" njihovi "učitelji"), te da je moga sići s krsta, itd.

Dragi haceri i hacerski simpatizeri i zavisnici,
Sam Isus je objasnio na koji način je mogao opozvati Plan spasenja natprirodnom intervencijom. Prilikom Isusovog hapšenja, nakon posezanja jednog učenika za silom, Isus je objasnio situaciju:
"Zar misliš da ne bih mogao da zamolim Oca da mi sad pošalje više od dvanaest legija anđela? Ali, kako bi se onda ispunila Pisma koja kažu da mora da bude ovako?" (Matej 26:53,54)
Tu je kraj svake priče po tom pitanju.

To isto potvrđuje Elen Vajt u prvobitnim spisima:

They raised the cross after they had nailed Jesus to it, and with great force thrust it into the place prepared for it in the ground, tearing the flesh, and causing the most intense suffering. They made his death as shameful as possible. With him they crucified two thieves, one on either side of Jesus. The thieves were taken by force, and after much resistance on their part, their arms were thrust back and nailed to their crosses. But Jesus meekly submitted. He needed no one to force his arms back upon the cross. While the thieves were cursing their executioners, Jesus in agony prayed for his enemies, Father, forgive them, for they know not what they do. It was not merely agony of body which Jesus endured, but the sins of the whole world were upon him. { 1SG 59.1 }
As Jesus hung upon the cross, some who passed by reviled him, wagging their heads, as though bowing to a king, and said to him, Thou that destroyest the temple and buildest it in three days, save thyself. If thou be the Son of God, come down from the cross. The Devil used the same words to Christ in the wilderness, If thou be the Son of God. The chief priests and elders and scribes mockingly said,
60
He saved others, himself he cannot save. If he be the King of Israel, let him now come down from the cross, and we will believe him. The angels who hovered over the scene of Christ’s crucifixion were moved to indignation as the rulers derided him, and said, If he be the Son of God let him deliver himself. They wished there to come to the rescue of Jesus, and deliver him; but they were not suffered to do so. The object of his mission was almost accomplished. As Jesus hung upon the cross those dreadful hours of agony, he did not forget his mother. She could not remain away from the suffering scene. Jesus’ last lesson was one of compassion and humanity. He looked upon his mother, whose heart was well nigh bursting with grief, and then upon his beloved disciple John. He said to his mother, Woman, behold thy Son. Then said he to John, Behold thy mother. And from that hour John took her to his own house. { 1SG 59.2 }

Spiritual Gift, Volume 1 (1858)

Ne mogu da shvatim da se neko normalan ko želi pomirenje sa Bogom i život stavlja na stranu raznih jeftinih crkvenih manipulatora koji su napravili duhovnu ruinu od svoje "poslednje crkve". Da li je to samo u domenu gluposti, vlastite nesposobnosti upotrebe razuma, ili kompleks niže vrijednosti koji traži "više instance" i "autoritete" da razmišljaju i donose odluke umjesto njih, teško je dokučiti.

PavleS (citat):Kako izgleda, haceri uporno vade iz svog nepresušnog arhiva nekakvih sumnjivih kompilacija citate kojima pokušavaju po svaku cijenu da dokažu kako je Isus bio Bog na zemlji (bogočovjek), te je sam sebe vaskrsao (lično sam prisustvovao "pouci" u HAC-u kad su to "objašnjavali" njihovi "učitelji"), te da je moga sići s krsta, itd.

Dragi haceri i hacerski simpatizeri i zavisnici,
Sam Isus je objasnio na koji način je mogao opozvati Plan spasenja natprirodnom intervencijom. Prilikom Isusovog hapšenja, nakon posezanja jednog učenika za silom, Isus je objasnio situaciju:
"Zar misliš da ne bih mogao da zamolim Oca da mi sad pošalje više od dvanaest legija anđela? Ali, kako bi se onda ispunila Pisma koja kažu da mora da bude ovako?" (Matej 26:53,54)
Tu je kraj svake priče po tom pitanju.

To isto potvrđuje Elen Vajt u prvobitnim spisima:

They raised the cross after they had nailed Jesus to it, and with great force thrust it into the place prepared for it in the ground, tearing the flesh, and causing the most intense suffering. They made his death as shameful as possible. With him they crucified two thieves, one on either side of Jesus. The thieves were taken by force, and after much resistance on their part, their arms were thrust back and nailed to their crosses. But Jesus meekly submitted. He needed no one to force his arms back upon the cross. While the thieves were cursing their executioners, Jesus in agony prayed for his enemies, Father, forgive them, for they know not what they do. It was not merely agony of body which Jesus endured, but the sins of the whole world were upon him. { 1SG 59.1 }
As Jesus hung upon the cross, some who passed by reviled him, wagging their heads, as though bowing to a king, and said to him, Thou that destroyest the temple and buildest it in three days, save thyself. If thou be the Son of God, come down from the cross. The Devil used the same words to Christ in the wilderness, If thou be the Son of God. The chief priests and elders and scribes mockingly said,
60
He saved others, himself he cannot save. If he be the King of Israel, let him now come down from the cross, and we will believe him. The angels who hovered over the scene of Christ’s crucifixion were moved to indignation as the rulers derided him, and said, If he be the Son of God let him deliver himself. They wished there to come to the rescue of Jesus, and deliver him; but they were not suffered to do so. The object of his mission was almost accomplished. As Jesus hung upon the cross those dreadful hours of agony, he did not forget his mother. She could not remain away from the suffering scene. Jesus’ last lesson was one of compassion and humanity. He looked upon his mother, whose heart was well nigh bursting with grief, and then upon his beloved disciple John. He said to his mother, Woman, behold thy Son. Then said he to John, Behold thy mother. And from that hour John took her to his own house. { 1SG 59.2 }

Spiritual Gift, Volume 1 (1858)

Ne mogu da shvatim da se neko normalan ko želi pomirenje sa Bogom i život stavlja na stranu raznih jeftinih crkvenih manipulatora koji su napravili duhovnu ruinu od svoje "poslednje crkve". Da li je to samo u domenu gluposti, vlastite nesposobnosti upotrebe razuma, ili kompleks niže vrijednosti koji traži "više instance" i "autoritete" da razmišljaju i donose odluke umjesto njih, teško je dokučiti.

Samo bi nadovezao ovdje par Isusovih izjava koje se savršeno uklapaju.

Ivan 5,30: Ja ne mogu ništa da učinim sam od sebe - kako čujem onako sudim. Moj sud je pravedan, jer ne vršim svoju volju, [b]nego volju onoga koji me je poslao.

Ivan 14 10-11: Zar ne veruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ono što vam ja govorim ne govorim sam od sebe, nego Otac koji stoji u meni čini svoja dela. 11 Verujte mi da sam ja u Ocu i da je Otac u meni, ako ne inače, verujte zbog samih dela.

Svakom iskrenom i poštenom je ovo i više nego dovoljno.

PavleS (citat):Kako izgleda, haceri uporno vade iz svog nepresušnog arhiva nekakvih sumnjivih kompilacija citate kojima pokušavaju po svaku cijenu da dokažu kako je Isus bio Bog na zemlji (bogočovjek), te je sam sebe vaskrsao (lično sam prisustvovao "pouci" u HAC-u kad su to "objašnjavali" njihovi "učitelji"), te da je moga sići s krsta, itd.

Dragi haceri i hacerski simpatizeri i zavisnici,
Sam Isus je objasnio na koji način je mogao opozvati Plan spasenja natprirodnom intervencijom. Prilikom Isusovog hapšenja, nakon posezanja jednog učenika za silom, Isus je objasnio situaciju:
"Zar misliš da ne bih mogao da zamolim Oca da mi sad pošalje više od dvanaest legija anđela? Ali, kako bi se onda ispunila Pisma koja kažu da mora da bude ovako?" (Matej 26:53,54)
Tu je kraj svake priče po tom pitanju.

To isto potvrđuje Elen Vajt u prvobitnim spisima:

They raised the cross after they had nailed Jesus to it, and with great force thrust it into the place prepared for it in the ground, tearing the flesh, and causing the most intense suffering. They made his death as shameful as possible. With him they crucified two thieves, one on either side of Jesus. The thieves were taken by force, and after much resistance on their part, their arms were thrust back and nailed to their crosses. But Jesus meekly submitted. He needed no one to force his arms back upon the cross. While the thieves were cursing their executioners, Jesus in agony prayed for his enemies, Father, forgive them, for they know not what they do. It was not merely agony of body which Jesus endured, but the sins of the whole world were upon him. { 1SG 59.1 }
As Jesus hung upon the cross, some who passed by reviled him, wagging their heads, as though bowing to a king, and said to him, Thou that destroyest the temple and buildest it in three days, save thyself. If thou be the Son of God, come down from the cross. The Devil used the same words to Christ in the wilderness, If thou be the Son of God. The chief priests and elders and scribes mockingly said,
60
He saved others, himself he cannot save. If he be the King of Israel, let him now come down from the cross, and we will believe him. The angels who hovered over the scene of Christ’s crucifixion were moved to indignation as the rulers derided him, and said, If he be the Son of God let him deliver himself. They wished there to come to the rescue of Jesus, and deliver him; but they were not suffered to do so. The object of his mission was almost accomplished. As Jesus hung upon the cross those dreadful hours of agony, he did not forget his mother. She could not remain away from the suffering scene. Jesus’ last lesson was one of compassion and humanity. He looked upon his mother, whose heart was well nigh bursting with grief, and then upon his beloved disciple John. He said to his mother, Woman, behold thy Son. Then said he to John, Behold thy mother. And from that hour John took her to his own house. { 1SG 59.2 }

Spiritual Gift, Volume 1 (1858)

Ne mogu da shvatim da se neko normalan ko želi pomirenje sa Bogom i život stavlja na stranu raznih jeftinih crkvenih manipulatora koji su napravili duhovnu ruinu od svoje "poslednje crkve". Da li je to samo u domenu gluposti, vlastite nesposobnosti upotrebe razuma, ili kompleks niže vrijednosti koji traži "više instance" i "autoritete" da razmišljaju i donose odluke umjesto njih, teško je dokučiti.

Iz Biblije, ali iz Duha prorštva, možemo utvrditi da je Isus mogao da opozove Plan spasenja i vidjeli smo kako bi se natprirodno to i desilo. Dakle, nikako to Isus kao čovjek sam po sebi ne bi ostvario svojom silom, već Očevom, koji bi poslao anđele, kao što bi i Isus sam mogao da pozove anđele. Sve to se može povezati sa kontekstom kada je Sotona kušao Hrista.
„A Kušač mu priđe i reče: ‘Ako si Sin Božiji, reci da ovo kamenje postane hljeb.’“ (Matej 4:3)
Sotona ovdje dovodi u pitanje Isusov stvarni IDENTITET i kuša Ga da to potvrdi tako što će učiniti čudo. Isusov odgovor ukazuje nam gdje je kušanje zapravo bilo usmjereno:
„‘Zapisano je,’ odgovori mu Isus, ‘čovjek ne živi samo od hljeba, nego i od svake objave koja izlazi iz Božijih usta.’“ (Matej 4:4)
Zapazimo da se Isus branio kao čovjek, pisanom Riječi Božjom! To znači da On nije smio tražiti od Boga ništa što bi ugrozilo misiju. U drugom i trećem iskušenju takođe je kušan u domenu iskušenja čovjeka.

Pogledajmo sad koja je to sila koja bi pomogla Isusu - da li Njegova lično, ili Očeva koji bi poslao anđele kao što smo to utvrdili do sada:
„Ako si Sin Božiji, baci se dole. Jer, zapisano je: ‘Narediće svojim anđelima za tebe, i oni će te nositi na rukama da nogom ne zapneš za kamen∗’.”

Zašto je ustvari Sotona govorio Hristu - "ako si Sin Božji". Definitivno to ne bi bilo potrebe kada bi on bio bogočovjek sa Božanskom prirodom ispod ljudske prirode, jer bi to bilo smiješno, besmisleno, glupo...
Sotona je kušao Hrista jer je znao da je On Božji Sin - ali u ljudskoj prirodi, odnosno da je On ČOVJEK 100 odsto, jer je to pravedno i legalno da bude ČOVJEK. A kao čovjek On je morao da se razvija i raste fizički i duhovno kao svi ljudi i da stiče razumijevanje o sebi kroz Pisma itd, i da zavisi od Oca.
To znači da je Isus VJEROM prihvatao da je Sin Božji sa Neba i o kojem govore proročanstva koja je On proučavao. Sva borba je bila u IDENTITETU. Zato je Isus kada je shvatio ko je On ustvari, koji je Njegov identitet, shvatio i veliku odgovornost za Plan spasenja i misiju koju je dobio od Oca. Sotona je, između ostalog, htio da uzdrma Njegovu vjeru u IDENTITET kada Ga je kušao.

"Prilikom Spasiteljevog krštenja Sotona se nalazio među svedocima. On je video slavu kojom je Otac osenio svog Sina. On je čuo glas Jahve kako svedoči o Isusovom božanstvu". Čežnja vjekova.

Kao što vidimo, Isusov identitet koji je Otac potvrdio nazvavši Ga svojim Sinom u ovom kontekstu se pominje kao Isusovo Božanstvo. Isusovo Božanstvo=Njegov identitet. Postoje i drugi slični stihovi.

"On nije pristao na greh. Čak ni u mislima nije  popuštao  iskušenju.  Tako  možemo  i  mi.  Hristova  ljudska  priroda  bila  je  sjedinjena  s božanskom; bio je spreman za borbu Svetim Duhom koji je prebivao u Njemu". Čežnja vjekova.

Prema ovom stihu jasna je paralela - Hristova ljudska priroda sjedinjena sa Božanskom je isto što i Sveti Duh u Njemu. Postoje ovakve i slične izjave na mnogim mjestima gdje se Hristovo Božanstvo poistovjećuje sa Očevim prisustvom u Njemu.

"Božanski Duh koji je svedočio Natanailu u njegovoj usamljenoj molitvi pod smokvom, sada mu je govorio preko Isusovih reči" Čežnja vjekova

Božji Duh je bio u Hristu. Isti taj Duh je svjedočio Natanailu u molitvi, kao i preko Hristovih riječi. Vidimo da je Božji Duh taj koji sve ujedinjuje itd. To je ta sila Hristova.
Mnogi koriste događaj sa Natanailom kao dokaz da je Isus imao Božansku prirodu ispod ljudske, jer na nekom mjestu se kaže, ako se dobro sjećam, da je "Isusovo Božansko oko čulo Natanailovu molitvu". To Božansko oko je ustvari Božji Duh u Hristu, i zato je Hrist mogao da vidi ili čuje stvari koje se ne vide i ne čuju. Slično kao što je apostol Petar znao za prevaru Ananije i Safire. Petar nije bio Bog niti imao Božansku prirodu, ali je imao Božjeg Duha u sebi i znao je za prevaru.

Zanimljivo je popratiti na koji način je Krist uspio pobijediti svoje iskušenje apetitu nakon 40 dana gladovanja.

EGW kaže:

Nama je nemoguće da se svojom vlastitom snagom odupremo bučnom negodovanju naše pale prirode. Ovim kanalom Sotona će dovoditi iskušenje na nas. Hristos je znao da će neprijatelj doći svakom ljudskom biću, da iskoristi nasledne slabosti i svojim lažnim nagoveštajima uhvati u zamku sve one čije poverenje ne počiva u Bogu. Time što je prošao zemljom kojom čovek mora proći, naš Gospod nam je pripremio put pobede. Nije Njegova volja da se nađemo u nepovoljnom položaju u sukobu sa Sotonom. On ne želi da nas zastraši i obeshrabri napadima zmije. »Ne bojte se«, govori On, »jer ja nadvladah svet.« (Jovan 16,33)
Neka onaj koji se bori protiv sile apetita gleda na Spasitelja u pustinji kušanja. Neka Ga pogleda u Njegovoj samrtnoj muci na krstu kako uzvikuje: »Žedan sam!« On je izdržao sve što i mi možemo podneti. Njegova pobeda je naša. Isus se oslanjao na mudrost i silu svog nebeskog Oca. On objavljuje: »Jer mi Gospod Gospod pomaže, za to se ne osramotih... i znam da se neću postideti... Gle, Gospod Gospod pomagaće mi.« Ukazujući na svoj sopstveni primer, On nam kaže: »Ko se među vama boji Gospoda...? Ko hodi po mraku i nema videla, neka se uzda u ime Gospodnje i neka se oslanja na Boga svojega.« (Isaija 50,7–10)
»Ide knez ovoga sveta«, kaže Isus, »i u meni nema ništa.« (Jovan 14,30) U Njemu nije bilo ničega što bi odgovaralo Sotoninom veštom lukavstvu. On nije pristao na greh. Čak ni u mislima nije popuštao iskušenju. Tako možemo i mi. Hristova ljudska pri
roda bila je sjedinjena s božanskom; bio je spreman za borbu Svetim Duhom koji je prebiva
o u Njemu. On je došao učiniti da imamo »deo u božanskoj prirodi.« (2. Petrova 1,4)
Dokle god smo verom sjedinjeni s Njim, greh više nema vlasti nad nama. Bog seže za rukom vere u nama, kako bi je usmerio da se čvrsto uhvati za Hristovo božanstvo, da bismo mogli doći savršenstvo karaktera. Hristos nam je pokazao kako se to ostvaruje. Kojim sredstvima je pobedio u sukobu sa Sotonom? Rečju Božjom. Jedino Rečju mogao se odupreti iskušenju. »Pisano je«, rekao je On. I nama su darovana »časna i prevelika obećanja, da njih radi imate deo u Božjoj prirodi, ako utečete od telesnih želja ovoga sveta.« (2. Petrova 1,4)
Svako obećanje u Božjoj reči naša je svojina. Treba da živimo »po svakoj reči koja izlazi iz usta Božijih.« Kad navale iskušenja, nemojmo gledati na prilike ili na ličnu slabost, već na silu Reči. Sva njena sila pripada vama. Psalmista kaže: »U srce svoje zatvorio sam reč tvoju da ti ne grešim.« (Psalam 119, 11) »... po rečima usta tvojih čuvah puteve Zakona.« (Psalam 17,4)

Isus nam ovdje daje prekrasan primjer na koji način da se borimo sa sklonostima naše pale prirode. Iz Njegovog primjera vidimo da se On ovdje apsolutno oslanjao na Oca i na Njegovu pisanu riječ. Na taj način se Njegova ljudska priroda sjedinila s Očevom božanskom prirodom i odolila iskušenju. Na taj način i mi možemo biti dionici božanske prirode, te apsolutnom povezanošću sa Spasiteljem i Njegovom rječju odoliti svakom iskušenju.

Iz ovoga vidimo da EGW ima apsloutno isti stav po ovom pitanju kao i Wagoner, a o tome sam pisao u predhodnim postovima.

Milo mi je da se nedavno ponovo pokrenula tema koja se bavi pitanjem Isusovog utjelovljenja jer je ona po meni ključna za spasenje svakog čovjeka jer ne možeš imati Sina Božjeg ako ne znaš ko je On, ne znaš Njegovo porijeklo i ne znaš na koji način se utjelovio i došao na naš svijet. U ovom svom postu pokušaću da objasnim svu pogubnost ove ovdje kod vas opšteprihvaćene teorije koja svoje zastupnike i dalje drži u Vavilonu u kome očito ima nešto neodoljivo privlačno ćim njegovi sljedbenici ne žele da izađu iz njega.


Z.V. Kratka analiza sve 3 teorije sa aspekta žrtvovanja Sina Božjeg još na Nebu prije utjelovljenja:

Z.V. Teorija broj 1 - Božanski identitet/pala ljudska priroda (palo tijelo i pali um) – potpuna i beskonačna žrtva jer je na Nebu ostavio Božansku besmrtnu prirodu, slavu i moć i došao na Zemlju

Ovo je nepotpuna i djelomična žrtva jer ne obuhvata žrtvovanje svega onog što Boga čini Bogom već se samo žrtvuje jedan dio ili segment božanstva, u ovom slučaju to je ličnost, um ili identitet. Božji Sin je ovdje podjeljen prosto rečeno na dva djela, jedan dio koji je žrtvovan i poklonjen ćovječanstvu a drugi koji nije i koji je zadržan kod Oca. To bi značilo da Bog nije žrtvovao svoga Sina u punom izvornom obliku, cijelog, nego djelimično podjeljenog?!?!?!? Medjutim, Bog je dao svog Sina čitavog, ne samo jedan Njegov dio nego nam ga je dao i poklonio potpuno, bez ostatka, onakvog kakav je prvobitno proizašao iz Njegovih njedara. “Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svoga jedinorodnoga DAO…”.
Zato što je Bog sjedinio Isusovu beskonačnu božansku prirodu sa ljudskom zato je Njegovo utjelovljenje bilo bolnije i razornije po Njega nego samo razapinjanje na krst. To nam potvrdjuju i riječi Duha proroštva: “ISUS HRIST JE UZEO ČOVEKOVU PALU PRIRODU NA SEBE (ne na dio sebe nego na cijelog sebe) I ZATO JE PLATIO UŽASNU CIJENU. TO JE BIO BOLAN PROCES KOJI NISU RAZUMJELI NI ANĐELI A NI LJUDI. TAJ PROCES JE BIO BOLNIJI NEGO RAZAPINJANJE NA KRST”.
Da li se može zamisliti nešto strašnije i užasnije od onoga što je Isus doživio ostavljen na krstu? Rekli bismo da se ne može. Ali ipak može. To je Isusovo utjelovljenje koje je bilo tako strašno da se ne može shvatiti a kamoli opisati. To je bilo kao kada bismo imali moć da uzmemo sve vode, mora i okeane koje prekrivaju našu zemlju, skupili ih na jedno mjesto i onda pokušali da ih sabijemo i uguramo u pivsku flašu. To bi bilo nemoguće ali ono što je Bog učinio za čovjeka je bilo upravo to, nemoguće koje je postalo moguće a to prevazilazi našu moć poimanja. Možemo samo da se divimo ovoj neshvatljivoj žrtvi Oca i Sina koji su spašavajući izgibljenog rizikovali sve i doveli u pitanje i svoje vječno razdvajanje. Zato se ne treba čuditi što će krst i utjelovljenje kroz svu vječnost biti glavni predmeti neiscrpnog istraživanja spašenih. I nikad se neće moći potpuno shvatiti ni istražiti jer će se pred njima uvijek pružati beskraj. I pored toga što će se stalno sve više i više otkrivati, ova tajna ipak će još uvijek biti tek samo malo odškrinuta i otkrivena jer kao što kaže Duh proroštva: “Jedino će Otac i Sin (moći) znati koliko su (u stvari) koštale ljudske duše”.

Da je bilo moguće da Isus samo sjedini svoj božanski um sa ljudskom prirodom taj proces utjelovljenja ne bi bio tako bolan kao što je bio pošto bi On već na nebu kod Oca ostavio svoju besmrtnu prirodu koja je u stvari bila ta koja je nanosila Njemu stravične bolove jer se neograničeno useljavalo u ograničeno (ili pravilnije reći spajalo) i bezgrešno u trošno i propadljivo.

Z.V. Teorija broj 2 - Božanski identitet, Božanska besmrtna priroda/pala ljudska priroda (palo tijelo i pali um) – djelimična žrtva jer je na Nebu ostavio slavu (tako kažu zastupnici ove teorije),

Potpuno pogrešna interpretacija t.2. Ovo je potpuna i beskonačna žrtva jer je žrtvovano SVE. Ništa nije ostalo na nebu što nije žrtvovano osim što je ostavljena Isusova slava, čast, obožavanje anđela i cijelog svemira a to su bili samo znaci Njegovog carskog položaja i dostojanstva koje je imao na nebu i koje bi da je to plan spasenja zahtjevao i predvidio bili preneseni na Njegovu misiju na zemlji ali kao što znamo ona je zahtjevala da se Isus pojavi kao sluga a ne kao gospodar. Da je došao kao vladar bio bi nam nedostupan u našem palom stanju. Njegova slava ne bi našla odaziv u ljudskim srcima i Njegova carska pojava ne bi nam bila od ikakve koristi.
Duh proroštva: “Tako je Hristos izrazio svoju ljubav prema svojim učenicima. Njihov sebičan duh nanosio Mu je bol, ali nije se upustio ni u kakvu raspravu s njima o ovoj njihovoj teškoći. Umesto toga dao im je primer koji oni nikada neće zaboraviti. Njegova ljubav prema njima nije se lako mogla pomutiti ili ugasiti. BIO JE SVESTAN SVOJE BOŽANSKE PRIRODE, ALI OSTAVIO JE SVOJU CARSKU KRUNU I VLADARSKU ODEĆU I UZEO OBLIČJE SLUGE. Jedno od poslednjih dela Njegovog života na Zemlji bilo je da se zapregne kao sluga i izvrši dužnost sluge.
Carska kruna i vladarska odjeća je bilo sve što je Isus ostavio na nebu kod Oca iz razloga već opisanog, dok je sve ostalo što Njega čini Bogom preneseno i misteriozno spojeno sa Njegovom ljudskom prirodom.

Negdje sam na ovoj temi pročitao tumačenje riječi Duha proroštva “KADA SE ODREKAO SEBE DA BI SPASIO IZGUBLJENO ČOVEČANSTVO ISUSU JE SVETI DUH BIO DAT U PUNOJ MJERI” da se odnose na pražnjenje Isusovih božanskih atributa. Ovo je potpuno pogrešno razumjevanje riječi Duha proroštva koje se odnose na nešto sasvim drugo.
Iako Hristos na nebu nije imao svoje ja kad se odrekao sebe, ipak je on još uvijek koristio blagodati svog božanskog položaja kao Božjeg nasljednika carskih počasti, obožavanje anđela mu je potpuno pripadalo. Bilo je potrebno odvojiti se od njih i kad se to ostvarilo u Njemu odričući se neba i svojih prava na presto i povlastica koje one donose za sobom, tada mu je Sveti Duh koji proističe od Oca bio dat u punoj mjeri jer je to Njegova misija na zemlji zahtjevala, isto onako kao što mu je bio dat na nebu da ga koristi, ali ovom prilikom pod novim okolnostima i na novom zadatku.

Z.V. …a ponio Božansku besmrtnu prirodu, moć koje navodno može, prema ovoj teoriji, koristiti samo za pomaganje drugima a ne za Sebe

Ovo proizvoljno mišljenje i tumačenje, čini mi se više puta ovdje ponovljeno, potpuno demantuju riječi Duha proroštva: “ISUS NIKADA NIJE KORISTIO SVOJU BOŽANSKU PRIRODU ZA SEBE. U SVIM ISKUŠENJIMA KOJIMA JE BIO IZLOŽEN OSLANJAO SE VEROM NA OCA, DOK JE BOŽANSKU PRIRODU KORISTIO SAMO ZA DOBRO DRUGIH”.

U ovom gornjem citatu sažeto je opisan karakter Isusove misije kako na nebu tako i na zemlji. Otac je na nebu napravio plan u kojem je i Njegov Sin imao udjela. Sin je izvršio volju svoga Oca i preko Njega realizovao namjere Očeve volje u stvaranju nebeskih bića. Tako je bilo i na zemlji kad se Isus pojavio. Oslanjajući se potpuno na volju Očevu sprovodio je plan u Njegovom izvornom obliku kako ga je Otac prvobitno zamislio. NIJE KORISTIO SVOJU BOŽANSKU PRIRODU I SILU ZA SEBE JER JE NIJE KORISTIO NI NA NEBU TAMO GDJE VOLJA NJEGOVOG OCA NIJE TO ZAHTJEVALA. Jedino kroz potpunu poslušnost mogao se sprovesti ovaj plan a samo neznatno skretanje od njega doveo bi u opasnost i do promašenog cilja i plan spasenja ne bi se mogao sprovesti u cjelini onako kako je zamišljen u vječnosti. Zato se sotona neumorno trudio da Hrista optereti svim mogučim iskušenjima kako bi se udaljio od poslušnosti i kako bi taj pobjednički plan propao.

Isusovim potpunim utjelovljenjem ostvarena je punina božanstva na djelu jedine dvije božanske ličnosti u univerzumu, Sina u svom punom neokrnjenom božanstvu i prisustvo Oca preko Svoga Svetog Duha. O tome govori i Duh proroštva: “U Hristu je bila PUNINA BOŽANSTVA U TIJELU. Najsnažniji um smrtnika nije u stanju da to shvati. To se i najbiranijim riječima ne može opisati. Tu je čutanje najrječitije”.
Da nije kompletno božanstvo bilo u tijelu Hristovom to onda nikako ne bi bila punina božanstva nego neko okrnjeno ili osakačeno božanstvo.

Da pokušamo sada da kratko odgovorimo na ključno a možda i najvažnije pitanje, šta je to žrtva?
Žrtva je predati sebe onakvog kako te poziv na žrtvu u tom trenutku zadesi, žrtvovanje onog što jesi a ne onog što bi mogao ili trebao biti, zaboravljanje na sebe, ne činiti ništa da bi teret bio lakši, dati sebe do krajnjih granica izdržljivosti i preko toga, ne misliti na posljedice, ne očekivati ništa za uzvrat, jasno sve ovo činiti iz ljubavi što bi jedino i bilo moguće. Sve što bi bilo manje od ovog ne bi bila žrtva a po najmanje božanska.

Evo jednog primjera žrtve na djelu: Utopljenik je upao u vodu, davi se. Pored obale jedan prolaznik čuje jedva čujan vapaj za pomoć. Hoće li on postupiti po t1. tako što će najprije skinuti svoju odjeću, pantalone, cipele i ćarape da bi ga tek potom pokušao spasiti ili će postupiti po t.2 tako što će odmah onakav kakav je, obučen skočiti u vodu i spasiti izgubljenog? Odgovorite sami.

Z.V. 3. Božanski identitet, Božanski um/pala ljudska priroda i posvećen um (palo tijelo ali nepali um) – velika žrtva, ali ne potpuna i beskonačna jer je na Nebu ostavio Božansku besmrtnu prirodu, slavu i moć, ali je ponio svoj savrešni um i karakter

Pošto t.2 upučuje na potpunu istinu (ali samo pravilno formulisana i shvaćena) mislim da je t.3 nepotrebno komentarisati.

A sada bi prije nego što pređem na komentar drugih tema bilo poželjno da se pojasni šta je to božanska priroda jer ona za nekog može da ima značenje ili da ga podsjeća jednim dijelom i na nešto materijalno pa se onda prevelik naglasak stavlja na Isusovo nebesko tijelo i nemogučnost da bi se ono moglo sjediniti sa ljudskim tijelom. Ova zabluda je nepotrebna jer Biblija jasno uči da je Bog prvenstveno Duh Jovan 4,26; dok Duh proroštva vezano za Isusov boravak u ljudskom tijelu ističe: “BOŽANSKI DUH JE BORAVIO U HRAMU LJUDSKOG TIJELA”. Jasno je da je Bog duh ali da ima i formu. A kad je stekao tu formu? Prije svega moramo imati na umu da Otac i Sin dolaze iz vječnosti što znači da žive izvan vremena i prostora i da njima nije potrebna forma da bi međusobno opštili, ali kada su se odlučili da se upuste u stvaranje bića koja će živjeti u vremenu i prostoru a oni sa Njima nametnulo se kao neophodnost da ove dvije božanske ličnosti imaju vidljivo obličje kako bi sa stvorenim bićima komunicirali na vidljiv način u nebeskim tijelima kakva približno ili identično Njima oni imaju. Uzimajući na sebi nebesko tijelo Isus je tim pokazao ljubav prema nebeskim stvorenjima koje je sam stvorio a koju će kasnije kroz svoje drugo rođenje poslije onog u vječnosti još više pokazati uzimanjem ili sjedinjenjem svoje vječne prirode sa prirodom stvorenog bića. Ovaj spoj vječnog i stvorenog proizveo je novo biće koje je bilo potpuni Bog i potpuni čovjek u jednom, i zato na nebu nije smjelo da ostane ništa što bi podsjećalo na Božjeg Sina u Njegovoj prvobitnoj formi, i zato je svojim utjelovljenjem prenio sve osobine i svojstva koje Njega čine Bogom ili Božjim Sinom. U tom smislu je Isus odložio ili položio svoje božanstvo kao što to na jednom mjestu ističe Duh proroštva. Kroz cijelu vječnost biće Bogočovjek ili Bog u formi čovjeka.
Dakle, Isus kod utjelovljenja uopšte nije zavisio od svog nebeskog tijela niti ga je On ostavio na nebu jer Bog može da uzme oblik koju želi tako da je On svoju bestjelesnost prenio i sjedinio sa ljudskom prirodom…


Z.V. Kratka analiza sve 3 (2) teorije sa aspekta rizika od neuspjeha misije Sina Božjeg na Zemlji i Njegove zavisnosti od Oca:

Z.V. Teorija broj 1 - Božanski identitet/pala ljudska priroda (palo tijelo i pali um) - maksimalni rizik misije i vječnog gubitka; potpuna zavisnost od Oca

Ovdje bih prije nego što prokomentarišem ovu temu samo napomenuo da se mora razlikovati - šta znači vječni gubitak za čovjeka a šta za Boga jer oni nemaju isto značenje. Vječni gubitak za čovjeka kao stvorenog bića koji nije vječan znači nepostojanje za vječnost i smrt. Za Boga koji je izvor života i koji je vječan to znači nešto sasvim drugo i ne označava vječno nepostojanje i smrt jer Bog ni u jednoj varijanti ne može umrijeti. Ovo se odnosi i na Sina koji je duhovnim rođenjem na nebu od Oca primio sva svojstva božanstva. Uostalom t.2 već daje i daće pravi odgovor.

Z.V. Teorija broj 2 - Božanski identitet, Božanska besmrtna priroda/pala ljudska priroda (palo tijelo i pali um) – djelimični rizik misije; suštinski bez rizika od vječnog gubitka;

Beskrajan rizik Hristove misije sa nesagledivim posljedicama po Njega, užas vječne razdvojenosti od Oca jer nikad više ne bi bio jedno s Njim, bez mogučnosti da u slučaju pada Njegova božanska priroda zauvijek umre, vječni zatvorenik sotone u grobu kao Njegov plijen, grijeh ovjekovječen, Otac osramoćen.

"U pustinji kušanja odlučivala se sudbina ljudskog roda. Hristos je tada bio pobednik. Sad je kušač stupio u poslednji strašan okršaj. Za ovo se pripremao tokom Hristove trogodišnje službe. Sad je u to uložio sve. Ako ovde pretrpi neuspeh, Njegova nada da bude gospodar biće izgubljena; zemaljska carstva na kraju će postati Hristova: a on sam biće zbačen i prognan. Međutim, KAD BI HRISTOS MOGAO DA BUDE POBEĐEN, ZEMLJA BI POSTALA SOTONINO CARSTVO, A LJUDSKI ROD ZAUVEK BI OSTAO POD NJEGOVOM VLAŠĆU. Znajući suštinu sukoba koji Ga je očekivao, Hristova duša bila je ispunjena strašnom pretnjom odvajanja od Boga. Sotona Mu je rekao da će odvajanje da bude večno ako postane jemac za grešni svet. POISTOVETIĆE SE SA SOTONINIM CARSTVOM I NIKADA VIŠE NEĆE BITI JEDNO SA BOGOM".

Z.V. …zavistan od Oca sa prednošću samopouzdanja uključujući i druge prednosti posjedovanjem Božanske besmrtne prirode

Bez prednosti koriščenja božanske prirode da bi sebi olakšao patnje izazvane ljudskim grijesima, odvojenošću od nebeskih dvorova i time što je živio životom ljudi, permanentna opasnost da pritisnut neprestanim napornim radom koji ga je iscrpljivao sotona ne iskoristi slabost Njegove ljudske prirode, opterećen uhodama koji su Mu stalno radili o glavi, navođenje sotone da ne ide stazom koju su On i Otac razradili i trasirali u vječnosti i po kojem planu je On morao da ide, neprijatelj koji se trudio da Mu život učini što težim kako bi on svoju žrtvu smatrao isuviše velikom da bi nastavio dalje da se žrtvuje za one koji su bili ravnodušni i nezahvalni prema Njemu koji je radi njihovog spasenja došao i ostavio nebo, iskušenje da ih prepusti vlastitom izboru da odustane i vrati se Ocu ili popusti svojoj božanskoj prirodi koju je imao da bi sebi pomogao čime bi plan spasenja bio osujećen a on se vratio Ocu neobavljena posla bez sinova i kčeri spasenih za vječnost, ili da popusti u onome što bi bilo najstrašnije po Njega - da učini samo jedan pogrešan potez, jedan najmanji propust i nesavršenstvo, čak da uputi samo jedan nestrpljiv pogled ili sagriješi u mislima i sve bi bilo izgubljeno, Sin Božji više ne bi bio savršeni primjer, Otac sa neba bi proglasio Njegovu misiju neuspješnom i ovo bojno polje na kom se vodio rat za ljudske duše bi postalo sotonino carstvo.
Da se sada za trenutak kratko prebacimo na Isusov život kod Oca na nebu. Božji Sin obavljajući u krajnjoj poniznosti poslove neba bio je uvijek i bez izuzetka spreman da bezpogovorno i radosno ispuni sve naloge Očeve volje. Njegova poniznost, blaga vlast koju je pokazivao prema svim stvorenim bićima izazvala je zavist i ljubomoru kod Lucifera koji nije mogao da shvati a ni da se pomiri sa tim da se neko ko ima takav položaj, silu, vlast i moć toliko slijepo drži Oca i da nije u stanju da pokaže makar i najmanju nezavisnost od Njega, DA URADI NEŠTO SAM na svoju ruku što bi njemu, anđelima i nepalim svjetovima donjelo potpunu i nezavisnu slobodu ćemu je on težio, ujedno smatrajući ga ograničenim i skučenim bez širine ličosti koju je pripisivao sebi. Kasnije kad je Isus došao na našu zemlju da ospori Njegovu vlast on je svoje napade prema Hristu usmjeravao i neumorno sprovodio u Njegovom domu zagorčavajući mu svakodnevno život preko Njegove braće koja su ga optuživala i prekoravala zbog pretjerane tačnosti, besprekornosti i vjernosti Bogu koju je pokazivao i unosio u svaki segment svoga života.. Kad je otpočela Njegova javna služba jedva je dočekao da Isusa iznurenog i oslabljenog četrdesetodnevnim postom u najtežim mogućim okolnostima navede da KONAČNO UČINI SAM SVOJOM BOŽANSKOM PRIRODOM I SILOM ONO ŠTO JE ODUVJEK ŽELIO, DA BEZ ODNOSA ZAVISNOSTI OD OCA, pretvori kamenje u hlebove. (To je u stvari i suština grijeha, učiniću to sam, Bog mi ne treba a učinjen grijeh je tada samo prirodna posljedica odvojenosti od Boga) Epilog ovog iskušenja znamo. Isus nije poklekao niti se i jednog trenutka dvoumio da bi pokazao svoju božansku silu svom najvećem neprijatelju niti se za pedalj udaljio od vjernosti Ocu.
Svojim životom na nebu kao jedinorodni od Oca Isus je bio i više nego dobro pripremljen da nam postane savršeni primjer kada dođe na našu zamlju. Da nije pokazao djetinju poslušnost živeći u savršenoj zajednici sa Ocem bio bi nesposoban da na zemlji pokaže osobine koje su bile potrebne za naše ozdravljenje JER NE BI BIO PRIPREMLJEN ZA TO, jer sve ono što je Isus bio na nebu bio je i na zemlji i onako kako je živio kod Oca tako je živio i na zemlji, istina u drugačijim uslovima života, i nije pokazao nijednu novu vrlinu i osobinu koju nije pokazao i na nebu a to su: potpuna ovisnost o Ocu, blagost i beskrajna dobrota, dopunjena sa osobinama koje je pokazivao prema stvorenjima koja su pala, saučešće, praštanje, milost, s tim da je nebo dolaskom Hristovim po prvi put posmatralo na djelu i Božje pasivne vrline koje do tada nisu bile poznate bezgriješnim stanovnicima neba a to su bol, poniženje, patnja… Da, to je bio Hristos, Božji Sin koji je došao k nama s ljubavlju koja je rasla od vječnosti, nepriznat i u najvećem siromaštvu, da bude niko i ništa, ali da nam ipak bude sve. U njemu se ostvarilo ono što je Bog oduvjek želio da se ostvari za svakog od Božjih stvorenja, od sjajnog i svetog serafima do čovjeka, da bude hram u kojem će boraviti Stvoritelj.

Već bi trebalo da bude jasnije da je Hrist samim tim što je na sebi imao ili nosio božansku prirodu, nikako ne znači da je imao neku prednost u odnosu na nas, naprotiv, božanska priroda u Njemu je bila neaktivna, s tim da je uvijek postojala mogučnost da je za sebe upotrebi. KOLIKO JE ISKUŠENJE BESKRAJNO TEŽE KAD NEŠTO IMAŠ ŠTO NE SMIJEŠ DA UPOTREBIŠ, NEGO DA GA UOPŠTE NEMAŠ.

To nam potvrđuju i riječi Duha proroštva “Ono što zadivljuje u Isusovom životu bilo je ne toliko ono što je činio već ono ŠTO NIJE HTIO DA UČINI. SAKRIVATI SVOJU SLAVU kao dijete palog čovječanstva bio je NAJNEMILOSRDNIJI NAČIN ŽIVOTA KOJEM JE MORAO DA SE POKORI KNEZ ŽIVOTA”.

“Za Isusa je bio težak zadatak da sprovodi plan spasenja čovjeka DA SVOJU BOŽANSKU PRIRODU OBUČE U LJUDSKU. On je uživao čast i poštovanje u nebeskim dvorovima i bio naučen na neograničenu moč. Za Njega je bilo isto TAKO TEŠKO DA SE ODRŽI U GRANICAMA LJUDSKE PRIRODE kao što je za ljude teško da se uzdignu iznad granica svoga izopačenog biča i da postanu učesnici u božanskoj prirodi”.

Ove riječi Duha proroštva su tako jasne da jasnije ne mogu biti, jedino možda ove zadnje riječi na prvi pogled djeluju neobično da bi čovjek mogao postati učesnik u božanskoj prirodi. Čovjek nema božansku prirodu niti će je ikad imati jer on nije proistekao iz Očeve supstance koja je vječna i besmrtna ali ako uzmemo u obzir da je Bog prilikom stvaranja čovjeka zapalio plamen sopstvenog života u njemu ili kako to Duh proroštva kaže: “ISKRA BOŽJEG SOPSTVENOG ŽIVOTA UDAHNUTA JE U ČOVJEKOVO TIJELO ČINEĆI ČOVJEKA ŽIVOM DUŠOM” onda ove riječi dobijaju na težini i značaju i nikako ne bi značile da čovjek na neki način ne može biti učesnik u njoj pogotovo ako se uzme u obzir kakav je plan Otac imao sa ljudskim rodom u početku i da je naša rasa trebala da zamjeni pobunjene anđele na nebu te da je iz tih razloga stvoren tako visoko i na sliku Božju. Takođe moramo imati u vidu da će otkupljeni sveti čitavu vječnost na novoj zemlji živjeti u zajednici sa Ocem i Sinom i da će oni biti Božja porodica ili rodbina, da će na čelu imati ime Oca i Sina napisano, da će spašeni nositi na sebi lik Hristov, pa kad imamo sve ovo u vidu nije teško shvatiti zašto Duh proroštva koristi ove riječi koje imaju značenje uske, intimne i najtješnije veze duše sa Bogom.


Z.V. Kratka analiza sve 3 (2) teorije sa aspekta duševne patnje Sina Božjeg i odvajanja od Oca kada su na Njega položeni grijesi čovječanstva i dok je visio na krstu:

Z.V. Teorija broj 1 - Božanski identitet/pala ljudska priroda (palo tijelo i pali um) – najveća moguća duševna patnja, bez osjećaja nade u ponovni susret sa Ocem, pobjeda samo vjerom

Da je ova teorija pravilno postavljena sve što je gore rečeno bilo bi savršeno tačno a ovako gubi svaki smisao jer takav Hrist kakav je predstavljen ovom teorijom jednostavno ne postoji.

Z.V. Teorija broj 2 - Božanski identitet, Božanska besmrtna priroda/pala ljudska priroda (palo tijelo i pali um) – određeni nivo duševne patnje sa osjećajem nade zbog prednosti koju donosi posjedovanje Božanske besmrtne prirode da će se misija do kraja sprovesti i da će se ponovo sresti sa Ocem

Ovdje ne bih objašnjavao ili pojašnjavao sve ono što je Isus proživljavao ostavljen na krstu jer se tim sada ne bih bavio. Sve to bi nam trebalo biti dobro poznato. Zato ću naglasak ovdje staviti na jednom detalju koji je predhodio raspeću a to je početak Isusove agonije u Getsimaniji kad su se na Njega sručili svi grijesi svijeta i kad ga je Otac ostavio da se sam bori sa silama tame. Kao nosilac grijeha i naša zamjena posrtao je i grcao pod težinom naših zlodjela…

“Otišao je malo dalje od njih, ne tako daleko da Ga ne bi mogli videti i čuti i pao je ničice na tlo. Osećao je da Ga je greh ODVOJIO OD NJEGOVOG OCA. Ponor je bio tako širok, tako mračan, tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim. NIJE SMIO UPOTREBITI SVOJU BOŽANSKU SILU da bi izbegao ovu veliku duševnu patnju. Kao čovek morao je podneti posledice čovekovog greha. Kao čovek morao je izdržati očev gnev zbog prestupa”.

Ovdje možemo postaviti pitanje: Odakle Isusu božanska sila kad ga je Otac potpuno napustio? Po t.1 Isus nije imao nikakvu silu. Jedina sila koju je imao je bila sila Njegovog Oca koji je prebivao u Njemu. Od ulaska u Getsimaniju pa do prvog dana po Šabatu u jutro vaskrsenja kad ga je pozvao Njegov Otac preko anđela u Isusu nije boravio Duh Njegovog Oca tj. Sveti Duh. Otkud mu onda sila kad ga je Otac napustio? Na ovo pitanje pobornici ove teorije ne mogu razumno da odgovore što je i razumljivo jer kad se nešto pogrešno postavi onda i sve ostalo što kasnije slijedi samo otkriva pogubnost ovakve teorije koja je u suštini posljedica nepoznavanja Hrista pa ako hoćete i plana spasenja. Ovdje nema dileme, ili ga je Otac skroz napustio ili ga nije napustio uopšte, neko srednje rješenje ne postoji.

“Budući da je osećao da je NJEGOVA ZAJEDNICA S OCEM PREKINUTA, Hristos se bojao da Njegova ljudska priroda neće izdržati u nastupajućem sukobu sa silama tame…”

Evo i događaja koji je uslijedio u Getsimaniji poslije hapšenja Hrista..

“Razljućeni Petar naglo je potegao mač i pokušao odbraniti svog Učitelja, ali odsekao je samo uho prvosveštenikovom sluzi. Kad je Isus video što se dogodilo, OSLOBODIO JE SVOJE RUKE, IAKO SU IH RIMSKI VOJNICI ČVRSTO DRŽALI i rekao: »Ostavite to!« Zatim je DODIRNUO RANJENO UHO I ONO JE ODMAH OZDRAVILO”.

Ovdje vidimo Isusa kako svojom sopstvenom silom raskida veze kojim je bio svezan i kako svojim dodirom iscjeljuje otsječeno uho prvosvešteničkom sluzi. Već smo konstatovali da od ulaska u Getsimaniju Očeva sila nije prebivala u Hristu pa nam preostaje da samo zaključimo da je svojom sopstvenom silom učinio ono što smo već istakli da je bilo pravilo koje se odnosilo na Njega: “ISUS NIKADA NIJE KORISTIO SVOJU BOŽANSKU PRIRODU ZA SEBE. U SVIM ISKUŠENJIMA KOJIMA JE BIO IZLOŽEN OSLANJAO SE VEROM NA OCA, DOK JE BOŽANSKU PRIRODU KORISTIO SAMO ZA DOBRO DRUGIH”.


Z.V. Kratka analiza sve 3 (2) teorije sa aspekta smrti Sina Božjeg:

Z.V. Teorija broj 1 - Božanski identitet/pala ljudska priroda (palo tijelo i pali um) – Sin Božji potpuno umro na krstu

Zastupnici ove teorije istiću da je Sin Božji potpuno umro na krstu ali gube iz vida činjenicu da pored božanske prirode i božanska ličnost koju je Hristos imao takođe ne može umrijeti jer je besmrtna. Pitate li se što je bilo s njom? Međutim, ovaj kratak odgovor bez dubljeg pojašnjenja može da znači i da pobornici ove teorije naglasak stavljaju ne na božanskoj ličnosti nego na Njegovom identitetu što bi značilo da je on imao po njima samo neku vrstu naslijeđa ili porijekla svoje nebeske ličnosti. Ako bi to bilo tačno a jasno je da nije onda bi to značilo da na krstu imamo samo ljudsku žrtvu i ništa više od toga pošto bi u tom slučaju sve što je nebesko i božansko ostalo kod Oca na nebu.
Poklonici ove pogubne teorije već na startu prave kardinalnu grešku ne shvatajući da ŽRTVA NIJE ONO ŠTO SI OSTAVIO NEGO ONO ŠTO SI DAO. Otud svi njihovi problemi počinju od ove pretpostavke a kada stvari krenu loše po njih i ne mogu da dokažu svoje tvrdnje pozivaju se na izmjenjene spise Elen Vajt, pogrešne prevode, pa čak i na Le Roj Fruma koji je umješao svoje prste, zatim na neke odluke crkvenih sabora što je u suštini potpuno nebitno za bilo koji relevantni zaključak bilo koga od nas jer svako ima svoju Bibliju i Duh proroštva gdje može da crpi saznanja o onome što je predmet Njegovog interesovanja, takođe i vjerovanje sadašnje adventističke crkve nije bitno za donošenje suda o nečemu jer se ne bi trebalo upoređivati sa njom, pogotovo ne u njenom sadašnjem palom stanju i sl.

Inače ima ovdje i onih koji ne mogu iz sličnih razloga prihvatiti pravu istinu o Šabatu jer traže neke dokaze izvan Biblije dok jednostavni biblijski dokazi njima ne znače puno te ih nalaze iz nekih drugih izvora kao da bi oni imali veću težinu i vrijednost od već postojećih pa im onda kad već neće da ih prihvate sotona nudi ono što oni rado žele da prime u vidu “dokaza” njima prihvatljivih (a tako je uvijek bilo i u istoriji kad se odbacivala svjetlost koja se pruža i prihvatalo ono što se i nesvjesno želi da je istina), pa su onda da bi se opravdali važni da se spomenu crkveni sabori, koncepcija imakulata i ostale gluposti koje ne bi trebale uopšte da interesuju pravog vjernika jer se on ne upoređuje sa njima nego mu je “tako kaže Gospod” jedino mjerilo i vrijednost koja ga interesuje.

Duh proroštva tako jasno kaže da se ljudsko spojilo sa božanskim međutim mi ovdje nemamo u smrti Hristovoj nikakav spoj i ništa božansko.

Da rezimiram ili da ponovim pri kraju ono što je na ovaj ili onaj način već više puta rečeno, da prava žrtva znači odreći se sebe u svom izvornom obliku i znači DATI A NE OSTAVITI, dati sve što imaš bez obzira na cijenu a ne prilagođavati se okolnostima i pokušavati da prođeš što jeftinije kroz smanjenje slave koju imaš.

Vrlo je važno istaći da je ova teorija čisto ljudsko razmišljanje koje otkriva svu skučenost i sebičnost ljudske prirode (koju mnogi ovdje čak nazivaju zdravim razumom iako je to u stvari tipično razmišljanje pale ljudske prirode) koja po svojoj sopstvenoj prirodi koju ima nikada ne bi bila u stanju da učini i prinese ni najmanju žrtvu za nekoga pa shodno tome ne može prepoznati taj čin ni kod drugog u ovom slučaju to je najveličanstvenije ispoljavanje Božje ljubavi koja se na najbolniji način odriče sebe same. Zato oni tako lako dolaze do ovakvih kako kažu logičnih a u stvari tragičnih zaključaka izraženih u ovoj teoriji koja sakati i skrnavi Boga i čini da Njegova beskonačna božanska žrtva bude srozana na razini ljudske.

Ovaj napad na Hristovo božanstvo (koje nažalost svoje najodanije sljedbenike sotona ima u zastupnicima ove teorije) prema Duhu proroštva je otpočeo na nebu kad je sotona u jednom momentu počeo da skriva i zamagljuje činjenicu da je Isus pravi Božji Sin. Isto djelo obmane je nastavio da širi i produbljuje na zemlji preko bića koja su intelektualno i moralno tako slaba i koja lako upadaju u Njegove zamke kao što je ova najsuptilnija prevara i koja je po svojim posljedicama najtragičnija jer ne omogučava, slično pobornicima vjerovanja u trojstvo, da se stekne spasonosna vjera u pravog Hrista.

Z.V. Teorija broj 2 - Božanski identitet, Božanska besmrtna priroda/pala ljudska priroda (palo tijelo i pali um) – Ljudska priroda Sina Božjeg umrla na krstu predavši navodno Bogu svoju Božansku besmrtnu prirodu prilikom posljedNjeg izdaha na Golgoti (tako kažu neki zastupnici ove teorije, dok neki drugi kažu da je Božanska besmrtna priroda spavala dok je Isus ležao u grobu) itd

Da ne bi bilo nekih nejasnoća vezanih za ovu problematiku sada ćemo sve lijepo razjasniti i dopustiti da Duh proroštva uz pomoć Biblije postavi sve na svoje mjesto.

“Kad se glas moćnog anđela čuo kraj Hristovog groba kako govori: »Tvoj Otac Te zove«, SPASITELJ JE IZAŠAO IZ GROBA ŽIVOTOM KOJI SE NALAZIO U NJEMU SAMOME. Sad je dokazana istinitost Njegovih reči: »Ja dušu svoju polažem da je opet uzmem… Vlast imam položiti je I vlast imam uzeti je opet.« Sad se ispunilo proročanstvo koje je izrekao sveštenicima I poglavarima: »Razvalite ovu crkvu, I za tri dana ću je podignuti.« (Jovan 10,17.18; 2, 19)”

Isus je počivao u grobu sklopljenih ruku. On je svoj posao obavio i završio. Sada je sve bilo na Ocu, hoće li prihvatiti Njegovu žrtvu ili će je odbaciti. U potpunom povjerenju, svjestan da je učinio sve što je bilo do Njega, pomiren sa činjenicom da ništa više nije mogao učiniti što nije učinio do Božjeg Sina dopiru riječi anđela da Ga Otac zove. Uvjek spreman da posluša Njegov glas On pobjednički ustaje i izlazi iz groba besmrtnim životom koji je bio u Njemu samom. Ne znam što bi ovdje bilo nejasno?

“SPASITELJ JE IZAŠAO IZ GROBA ŽIVOTOM KOJI SE NALAZIO U NJEMU SAMOM. ISUS JE MOGAO DA IZJAVI: „JA SAM VASKRSENJE I ŽIVOT“ JER JE U SEBI IMAO TAJ BESMRTNI ŽIVOT”

Prosto je nevjerovatno da se ove tako jasne riječi Duha proroštva mogu pogrešno shvatiti ili ignorisati kao da ne postoje ili da mogu imati neku sasvim drugu konotaciju ili simbolično značenje. Zapitajmo se koji je to život bio koji se nalazio u grobu Isusovom. Odakle uopšte život u grobu??? To može biti samo besmrtan život koji je Sin naslijedio od svoga Oca na nebu. Biblija je tu jasna: “Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi;” Jovan 5:26 Da li Otac ima ljudski život? Ne. Koji život Otac ima u sebi? Besmrtan. Kakav je život dao svome Sinu? Isti takav, besmrtan život kakav i On ima. Jer kakav život Otac ima takav ima i Sin.

“LJUDSKO JE UMRLO,
BOŽANSKO NIJE UMRLO.
SA SVOJIM BOŽANSKIM JE ISUS IMAO MOĆ
DA SLOMI LANCE SMRTI.
LJUDSKO JE UMRLO,
BOŽANSKO NIJE UMRLO.
ON KAŽE DA IMA ŽIVOT U SEBI
DA BI UZVISIO ONOGA KOGA ON TO ŽELI”

Duh proroštva ovdje dva puta ponavlja iste riječi da bi naglasio važnost onog što hoće da naglasi da božanstvo Isusovo u Njegovom grobu nije moglo biti mrtvo jer IMA ŽIVOT U SEBI dok je ljudsko umrlo zato što je smtno i propadljivo. Potpuno ispravno i jedino moguće. Ne vidim što ovdje ne bi bilo jasno za nekoga. Možda jedino ako ne želi da mu bude jasno ali to je onda Njegov problem..

“Nad razvaljenom Josifovom grobnicom, Hristos je pobedonosno obznanio: »Ja sam vaskrsenje i život.« Ove reči moglo je izgovoriti samo Božanstvo. Sva stvorena bića žive Božjom voljom I silom. Ona su zavisni primaoci života od Boga. Od najuzvišenijeg serafima do najskromnijeg živog bića, svi iznova primaju silu sa Izvora života. Samo Onaj koji je jedno sa Bogom može reći: Imam vlast položiti svoj život i imam vlast uzeti ga opet. U SVOJOJ BOŽANSKOJ PRIRODI, HRISTOS JE POSJEDOVAO SILU DA SLOMI OKOVE SMRTI”.

Ja sam vaskrsenje i život. To znači da je Hrist izašao iz groba silom koja je bila u njemu samom ali tek pošto ga je otac pozvao da ustane, što je bio znak da je otac prihvatio Njegovu žrtvu. Kasnije je odlazeći ka Njemu Otac to i lično potvrdio.

Da je Isus sagriješio grob se nikad ne bi otvorio i pored Njegove božanske prirode i sile koju je posjedovao i koja je bila u njemu. Ostao bi zauvijek zarobljen jer ne bi imao pravo da nastavi sa svojim besprekornim životom koji je POČEO da živi u vječnosti kod Oca a kasnije ga IZGUBIO u vremenu i prostoru sa svojim stvorenim bićima jer je grobnica mjesto zatvora a ne slobode. I zato bi to bilo mjesto užasa koje bi njemu potpuno pripadalo kao besmrtnom grešniku. Sotona bi tada likovao i slavio pobjedu jer bi imao legitimno pravo na to i kao što kaže Duh proroštva “gobnica se nikad ne bi otvorila” a naš ljudski rod bi zauvijek propao i postao zarobljenik sotone…

ZDRAVKO VUČINIĆ
Jedan brat me podsjetio na citat Elen Vajt iz knjige Patrijarsi i proroci:
Anđeli se nisu mogli radovati kad im je Hristos predočio plan otkupljenja, jer su uvidjeli da će čovjekovo spasenje njihov dragi Zapovjednik platiti neizrecivom boli. U tuzi i čuđenju oni su slušali njegove riječi dok im je On objašnjavao kako mora napustiti čistoću i mir Neba, njegovu radost, slavu i vječni život i doći  u dodir s pokvarenošću Zemlje, da iskusi njenu bol, sramotu i smrt...
Ovo je bila ŽRTVA. Odricanje od vječnog života da bi se utjelovio i sproveo Plan spasenja. Isus je nakon vaskrsenja dobio novi, proslavljeni život koji nama daje i koji je vječan


Da bismo pravilno razumjeli u kom kontekstu su izgovorene ove sporne riječi „vječni život“ vrlo je važno napomenuti da umjesto riječi vječni život (everlasting life) koje koristi ovaj prevod E.W. upotrebljava riječ immortal life što znači besmrtni život. Iako to u suštini ima isto značenje ipak ona ovdje, ne slućajno, želi riječima immortal life da istakne razliku između dva života, nebeskog besmrtnog života i budućeg smrtnog života na zemlji. Zato i koristi ove riječi.
O čemu se ovdje radi? Isus anđelima objašnjava plan spasenja ne skrivajući ništa. Oni sa čuđenjem od Njega saznaju da će Njegov boravak na zemlji Njemu nanositi patnju a kao kruna svega doživjeće odbacivanje i sramnu smrt. Treba imati na umu da anđeli još ništa nisu znali o ovim suprotnostima o kojima im je njihov voljeni zapovjednik govorio i da su se čudili i pitali šta to znači patnja, bol i smrt. Umjesto immortal life besmrtnog života ili života bez smrti uslijediće život koji će imati završetak u prestanku života. Oni nisu imali sposobnost da sebi predstave ono što nisu imali prilike da čuju, vide i dožive baš kao što ni mi nemamo sposobnost da predstavimo sebi ono što nismo doživili kao što bi to za nas bilo recimo sebi predstaviti ljepotu neba.
Sa čime je Isus mogao uporediti patnje i smrt koja ga je čekala, a o čemu se na nebu ništa nije znalo nego sa onim što  je već imao a to je Njegov besmrtni život. Besmrtni život u radosti, nepomućenoj sreći kakav je uvijek vodio i na koji su anđeli naučili i navikli i koji će ostaviti zarad života koji će donjeti sve suprotno od onoga na što je nebo naviklo. On ovdje ne govori da će ostaviti nešto na nebu u ovom slučaju svoju besmrtnu prirodu već da će sve blagodati takvog života zamjeniti životom poruge i sramne smrti.

Da na kraju još jednom zaključimo da se ovdje ne radi o ostavljnju Isusove besmrtne prirode da bi sišao na zemlju nego o Njegovom PRAVU na besmrtni život na nebu koji bi i dalje vodio sa svim počastima neba dok na zemlji bjesni rat i oluja njegovog neprijatelja.

Mirko HN (citat):Milo mi je da se nedavno ponovo pokrenula tema koja se bavi pitanjem Isusovog utjelovljenja jer je ona po meni ključna za spasenje svakog čovjeka jer ne možeš imati Sina Božjeg ako ne znaš ko je On, ne znaš Njegovo porijeklo i ne znaš na koji način se utjelovio i došao na naš svijet. U ovom svom postu pokušaću da objasnim svu pogubnost ove ovdje kod vas opšteprihvaćene teorije koja svoje zastupnike i dalje drži u Vavilonu u kome očito ima nešto neodoljivo privlačno ćim njegovi sljedbenici ne žele da izađu iz njega.

Mirko, ti si meni veoma drag čovjek i imam pozitivno mišljenje o tebi, ali to ne znači da ne vjeruješ u jeresi i da nemaš problema sa razumijevanjem nekih stvari. Zaista ne namjeravam da ponavljam šta je sve pisano ovdje proteklih mjeseci na ovu temu nego prepuštam da čitaoci sami proučavaju, provjere i uporede, a evo imaju i tvoj stav koji si sada dao. Samo ću ukratko odgovoriti na neke tvoje teze, ali zaista ne namjeravam da ponovo ulazim u raspravu na ovu temu jer je gotovo sve razjašnjeno, a i malo je kasno, bio sam nešto zauzet cio dan.

Bavio si se krupnom temom Hristove prirode ne dajući NI JEDAN BIBLIJSKI CITAT koji bi potvrdio tvoju teoriju. Dao si samo neke citate Elen Vajt koji uglavnom ne znače ono što si im ti namijenio kao značenje. U većini slučajeva citati Elen Vajt prevode riječi Božanstvo (divinity) sa Božanska priroda i onda ljudi pogrešno shvataju njihovo značenje. Misle da se govori o Božanskoj besmrtnoj prirodi, a ustvari se radi o Božanstvu, a to može biti i Božanski identitet, što je najčešće slučaj, a ne priroda.. Isto tako Elen Vajt na drugim mjestima objašnjava šta pod Božanstvom, ali i Božanskom prirodom podrazumijeva, a to svakako nije da je Isus Bogočovjek. U svakom slučaju ne namjeravam da ponavljamo sve ono što smo već pisali. Poenta je da je ovo učenje o Isusu Bogočovjeku ustvari katoličko učenje iz 5. vijeka, i ono predstavlja temelj trojstva, a potiče iz Vavilona.

Ovo je nepotpuna i djelomična žrtva jer ne obuhvata žrtvovanje svega onog što Boga čini Bogom već se samo žrtvuje jedan dio ili segment božanstva, u ovom slučaju to je ličnost, um ili identitet. Božji Sin je ovdje podjeljen prosto rečeno na dva djela, jedan dio koji je žrtvovan i poklonjen ćovječanstvu a drugi koji nije i koji je zadržan kod Oca. To bi značilo da Bog nije žrtvovao svoga Sina u punom izvornom obliku, cijelog, nego djelimično podjeljenog?!?!?!?

Isus se potpuno žrtvovao jer se ZAUVIJEK odrekao Božanske besmrtne prirode da bi se utjelovio i postao ČOVJEK. On će zauvjek ostati čovjek, a ne kako ti kažeš, Bogočovjek. Mirko, problem je zaista sa neshvatanjem Plana spasenja. Isus je posao drugi Adam, a to podrazumijeva da zaista postane drugi Adam, odnosno potpuno čovjek, sa potpuno ljudskom prirodom koja je pala. On je na zemlji VJEROM prihvatao da je Sin Božji, a ne znanjem ili nekom samospoznajom koja proističe iz posjedovanja Božanske prirode koju je navodno donio sa neba. Da ne govorim o Njegovom rastu, fizičkom i duhovnom, kao svakog drugog čovjeka. Teza o navodnoj neaktivnosti Božanske prirode ispod ljudskih haljina je, u najmanju ruku, sprdnja sa zdravim razumom.

Evo jednog primjera žrtve na djelu: Utopljenik je upao u vodu, davi se. Pored obale jedan prolaznik čuje jedva čujan vapaj za pomoć. Hoće li on postupiti po t1. tako što će najprije skinuti svoju odjeću, pantalone, cipele i ćarape da bi ga tek potom pokušao spasiti ili će postupiti po t.2 tako što će odmah onakav kakav je, obučen skočiti u vodu i spasiti izgubljenog? Odgovorite sami.

Ovo poređenje nam može poslužiti da se nasmijemo.

Kroz cijelu vječnost biće Bogočovjek ili Bog u formi čovjeka.

Od kojih crkvenih otaca je ovo, jer neću da vjerujem da iznosiš ovakve besmislice za koje nemaš BAŠ NI JEDAN BIBLIJSKI ILI CITAT ELEN VAJT.

Dakle, Isus kod utjelovljenja uopšte nije zavisio od svog nebeskog tijela niti ga je On ostavio na nebu jer Bog može da uzme oblik koju želi tako da je On svoju bestjelesnost prenio i sjedinio sa ljudskom prirodom…

Po ovoj logici i Otac se mogao utjeloviti i umrijeti kao i Sin, što naravno vjeruju i zastupnici trojstva koji vas lijepo podražavaju sa ovim teorijama o Bogočovjeku. Naravno da to nije moguće. Samopostojeći Bog ne može da postane čovjek i da umre. To je bilo moguće samo Sinu koji je život dobio od Oca i koji je proistekao od Oca, i zato je Otac mogao da učini da se Sin utjelovi itd itd.  

Već bi trebalo da bude jasnije da je Hrist samim tim što je na sebi imao ili nosio božansku prirodu, nikako ne znači da je imao neku prednost u odnosu na nas, naprotiv, božanska priroda u Njemu je bila neaktivna, s tim da je uvijek postojala mogučnost da je za sebe upotrebi. KOLIKO JE ISKUŠENJE BESKRAJNO TEŽE KAD NEŠTO IMAŠ ŠTO NE SMIJEŠ DA UPOTREBIŠ, NEGO DA GA UOPŠTE NEMAŠ.

Ni ova logika ti nije baš najbolja, iako možda može kod nekog da pije vodu. Isus je na krstu bio ostavljen, bez nade, i to je bila cijena za grijehe, a to nije bilo nikako moguće sa Božanskom besmrtnom prirodom u sebi, čak i sa tom smiješnom konstatacijom da je ona bila neaktivna.  

Zato ću naglasak ovdje staviti na jednom detalju koji je predhodio raspeću a to je početak Isusove agonije u Getsimaniji kad su se na Njega sručili svi grijesi svijeta i kad ga je Otac ostavio da se sam bori sa silama tame. Kao nosilac grijeha i naša zamjena posrtao je i grcao pod težinom naših zlodjela…
“Otišao je malo dalje od njih, ne tako daleko da Ga ne bi mogli videti i čuti i pao je ničice na tlo. Osećao je da Ga je greh ODVOJIO OD NJEGOVOG OCA. Ponor je bio tako širok, tako mračan, tako dubok da je Njegov duh uzdrhtao pred njim. NIJE SMIO UPOTREBITI SVOJU BOŽANSKU SILU da bi izbegao ovu veliku duševnu patnju. Kao čovek morao je podneti posledice čovekovog greha. Kao čovek morao je izdržati očev gnev zbog prestupa”.
Ovdje možemo postaviti pitanje: Odakle Isusu božanska sila kad ga je Otac potpuno napustio? Po t.1 Isus nije imao nikakvu silu. Jedina sila koju je imao je bila sila Njegovog Oca koji je prebivao u Njemu. Od ulaska u Getsimaniju pa do prvog dana po Šabatu u jutro vaskrsenja kad ga je pozvao Njegov Otac preko anđela u Isusu nije boravio Duh Njegovog Oca tj. Sveti Duh. Otkud mu onda sila kad ga je Otac napustio? ...Ovdje nema dileme, ili ga je Otac skroz napustio ili ga nije napustio uopšte, neko srednje rješenje ne postoji.

Ne vjerujem da je proces prenošenja grijeha na Hrista i Očevo povlačenje bilo baš u jednoj sekundi ili minutu, niti mi to znamo pouzdano, tako da u ovom kontekstu ne može baš da stoji tvoja teza "ili ga je Otac skroz napustio ili ga uopšte nije napustio" u Getsimaniji. Zašto ovo kažem? Zato što je i u Getsimaniji došao anđeo da ga ojača, a i Isus se nakon agonije u Getsimaniji pozvao na potencijalnu mogućnost da pozove Oca i anđele u pomoć (Matej 26:53). Dakle, ne možemo da tvrdimo da je u Getsimaniji došlo do potpunog razdvajanja od Oca, iako sam i ja bio pobornik te ideje ranije. Prije bi se reklo da je na krstu bio vrhunac potpunog razdvajanja kada je i Isus vapio Bogu zašto Ga je ostavio.

“Razljućeni Petar naglo je potegao mač i pokušao odbraniti svog Učitelja, ali odsekao je samo uho prvosveštenikovom sluzi. Kad je Isus video što se dogodilo, OSLOBODIO JE SVOJE RUKE, IAKO SU IH RIMSKI VOJNICI ČVRSTO DRŽALI i rekao: »Ostavite to!« Zatim je DODIRNUO RANJENO UHO I ONO JE ODMAH OZDRAVILO”.
Ovdje vidimo Isusa kako svojom sopstvenom silom raskida veze kojim je bio svezan i kako svojim dodirom iscjeljuje otsječeno uho prvosvešteničkom sluzi. Već smo konstatovali da od ulaska u Getsimaniju Očeva sila nije prebivala u Hristu pa nam preostaje da samo zaključimo da je svojom sopstvenom silom učinio...

Teško možeš, čitajući Bibliju, dokazati da je Isus svojom sopstvenom silom uradio bilo kakvo čudo. Već sam ti napisao vezano za Getsimaniju. Hrist je nakon agonije u Getsimaniji rekao da može pozvati Oca u pomoć, što znači da još uvijek nije bio napušten, makar ne u potpunosti, i vjerujem da je u tom trenutku još uvijek mogao da napravi čudo izlečenja uz Očevu pomoć. Mislim da je potpuno razdvajanje od Oca bilo u jednom trenutku na Golgoti. Ali ovi detalji ne mogu da promijene cijelu sliku. Elen Vajt govori da je Hrist sa krsta mogao sići tako što bi anđeli pritekli u pomoć, što je isto kao i Isusova tvrdnja u Getsimaniji da može zamoliti Oca da pošalje anđele koji bi mu pomogli.

Zastupnici ove teorije istiću da je Sin Božji potpuno umro na krstu ali gube iz vida činjenicu da pored božanske prirode i božanska ličnost koju je Hristos imao takođe ne može umrijeti jer je besmrtna.

Ako Isus nije umro potpuno, onda je sve gluma, a to je ustvari ono što sugeriše i tvrdi teorija o Božanskoj besmrtnoj prirodi Sina Božjeg na zemlji.

Međutim, ovaj kratak odgovor bez dubljeg pojašnjenja može da znači i da pobornici ove teorije naglasak stavljaju ne na božanskoj ličnosti nego na Njegovom identitetu što bi značilo da je on imao po njima samo neku vrstu naslijeđa ili porijekla svoje nebeske ličnosti.

Isus je VJEROM prihvatao da je Sin Božji, što znači da nije u sebi imao sveznanje i druge benefite posjedovanja Božanske besmrtne prirode. Kada je utjelovljen, u Njemu je izgubljen svaki trag onoga što je ranije bio, jer je postao čovjek u potpunosti, bio je u majčinoj utrobi i razvijao se kao svaki drugi čovjek (počeo je od nule). On je kao čovjek živio VJEROM da je na Nebu bio to što mu je Sveto Pismo govorilo. Onda je i dobio potvrdu od Oca prilikom krštenja. U svemu ovome se i ogleda Njegova žrtva. Postao je nešto potpuno drugo, i to za sva vremena.

Ako bi to bilo tačno a jasno je da nije onda bi to značilo da na krstu imamo samo ljudsku žrtvu i ništa više od toga pošto bi u tom slučaju sve što je nebesko i božansko ostalo kod Oca na nebu.

Sin Božji koji je utjelovljenjem postao Sin čovječiji je u potpunosti umro. To je bio jedini način da Božanski Sin umre, a kako to ne bi bila gluma On se zauvijek odrekao Božanske bemsrtne prirode da bi mogao postati DRUGI ADAM i da može umrijeti. Dakle, imamo potpuno Božansku žrtvu. Pisalo se dosta o ovome, tako da zaista nemam namjeru da se ponavljam.

Inače ima ovdje i onih koji ne mogu iz sličnih razloga prihvatiti pravu istinu o Šabatu jer traže neke dokaze izvan Biblije dok jednostavni biblijski dokazi njima ne znače puno te ih nalaze iz nekih drugih izvora kao da bi oni imali veću težinu i vrijednost od već postojećih pa im onda kad već neće da ih prihvate sotona nudi ono što oni rado žele da prime u vidu “dokaza” njima prihvatljivih (a tako je uvijek bilo i u istoriji kad se odbacivala svjetlost koja se pruža i prihvatalo ono što se i nesvjesno želi da je istina), pa su onda da bi se opravdali važni da se spomenu crkveni sabori, koncepcija imakulata i ostale gluposti koje ne bi trebale uopšte da interesuju pravog vjernika jer se on ne upoređuje sa njima nego mu je “tako kaže Gospod” jedino mjerilo i vrijednost koja ga interesuje.

Kako jedna jeres ili zabluda vuče drugu tako je i u tvom slučaju dragi Mirko. Iako ovdje nijesi rekao, ali si to mislio, ali LUNARNI ŠABAT koji zastupaš je praktično negdje iz iste kuhinje kao i ova teorija o Hristu.  

Ja sam vaskrsenje i život. To znači da je Hrist izašao iz groba silom koja je bila u njemu samom ali tek pošto ga je otac pozvao da ustane, što je bio znak da je otac prihvatio Njegovu žrtvu. Kasnije je odlazeći ka Njemu Otac to i lično potvrdio.

Hrist je sam sebe vaskrsao ali nakon Očevog poziva, tako proističe iz ovoga što si napisao. Čak i da pokušaš da drugačije ovo pojasniš nijesi prvi koji ovo tvrdi. Upravo zastupnici trojstva slično razmišljaju i govore. Kao što sam rekao, teorija o Bogočovjeku je temelj za trojstvo.  

Da je Isus sagriješio grob se nikad ne bi otvorio i pored Njegove božanske prirode i sile koju je posjedovao i koja je bila u njemu. Ostao bi zauvijek zarobljen jer ne bi imao pravo da nastavi sa svojim besprekornim životom koji je POČEO da živi u vječnosti kod Oca a kasnije ga IZGUBIO u vremenu i prostoru sa svojim stvorenim bićima jer je grobnica mjesto zatvora a ne slobode. I zato bi to bilo mjesto užasa koje bi njemu potpuno pripadalo kao besmrtnom grešniku. Sotona bi tada likovao i slavio pobjedu jer bi imao legitimno pravo na to i kao što kaže Duh proroštva “gobnica se nikad ne bi otvorila” a naš ljudski rod bi zauvijek propao i postao zarobljenik sotone…

Ovo oko besmrtnog grešnika nije baš "privilegija" često čuti, ali bolje da ti ne kažem šta stvarno mislim o tome i koliko ovo ima bilo kakve veze sa Biblijom, zdravim razumom i uopšte normalnim razmišljanjem.

I dalje si mi drag bez obzira na ove tvoje stavove.